Kako smo ukidali Republiku Srpsku

Haris Jusufović / 03. Decembar 2014

Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine jedine riječi koje sam mogao čuti tih 2-3 mjeseca u Sarajevu su bile: Republiku Srpsku ćemo mirnim putem ukinuti za najdalje 10 godina. Samo najveći pesimisti su vrtili glavom i mudro zborili: trebaće nam ipak 20 godina.

Isti takvi "mudraci" puni zabrinutosti za nacionalno biće svog naroda i spremni da unište budućnost sopstvene djece radi "svetih" ciljeva su u RS-u govorili samo suprotno: za 10 godina RS će se osamostaliti, a Bosna raspasti.

Obični ljudi u oba entiteta su godinama poslije rata, iako su jedva sklapali kraj sa krajem, glasali za nacionalističke stranke, i tako bijedni i siromašni govorili su "neka, kod njih se lošije živi".

Ako je neko i pokušao da učini nešto pozitivno za ovu zemlju, morao je hrabro iskoračiti dva koraka unaprijed, jer će ga retrogradne snage na sve tri strane "opaliti po glavi" i odmah vratiti jedan korak unazad.

Institucije države BiH  su prvih 10 godina poslije Dejtona postepeno jačale a institucije oba entiteta slabile. U Federaciji BiH smo tada živjeli iluziju da evo zahvaljujući stranom Visokom predstavniku u Sarajevu, država BiH jača, a Republika Srpska slabi. Kolika je bila ta opijenost i zaslijepljenost novim zajedničkim ministarstvima, desetinama agencijama i stotinama službenika, niko nije uopšte ni upitao "a hoće li svi ti bezobrazno preplaćeni službenici da rade išta?". Nije pitao običan čovjek u Sarajevu koliko koštaju svi ti ministri, skupocjeni auti i još skuplja "popratna administracija" sastavljena od familije i kumova. Bilo je: "Ako je za jačanje zajedničkih institucija i države, može i preko mojih leđa, jer RS mora nestati". Na hiljade partijskih vojnika je "zbrinuto", ali običan čovjek je i to progutao radi viših interesa.

Srbi su gorko prihvatali jačanje državnih institucija u Sarajevu, opirali su se koliko su mogli držeći se mantre "ovo je posljednja linija odbrane RS-a, dalje ne idemo". A kad se ugase kamere i zatvore vrata, srpski političari su se "fatali za vratove" ko će doći u Sarajevo sa  "svojim" ljudima na platu od tri i više hiljada maraka, luksuzne stanove i besplatne terevenke da brani "interese Republike Srpske". Prema dogovoru, jedna trećina svih državnih službenika (od ministra do šofera ) dolazi iz RS, a ostale dvije iz Federacije BiH jer je takav i odnos u broju stanovnika. Ne postoji ništa licemjernije nego gledati državne službenike iz srpskog entiteta u elitnim "prijestolničkim" restoranima kako njihova patriotska ručica potpisuje cehove. Jer, patriotizam najbolje klizi niz grlo uz najskuplje butelje vina. Sve je to običan građanin RS-a bio spreman da plati u ime odbrane srpskih interesa.

Početkom 2006. godine su se na najvišem nivou digli Brisel i Wašington da Bosnu i Hercegovinu pokrenu sa mrtve tačke, i udahnu joj malo života. Par godina poslije shvatićemo da je to nažalost bilo i posljednji put. Stara, dobro oprobana taktika "štapa i mrkve" koja je inače uvijek palila sa dvoličnim balkanskim političarima, ovaj put je omanula. "Aprilski paket", kako je nazvan taj novi Ustav BiH, trebao je biti žestok kompromis, a žabe koje su morale progutati sve tri strane i nisu bile male. Država BiH je dobijala kostur da bi mogla samostalno funkcionisati, ali opstanak RS-a sa jakim entitetskim ingerencijama bio je neupitan. Poslije je naravno trebala uslijediti golema financijska injekcija za čitavu zemlju. Zavrnuli su jednu ruku američki diplomati našim političarima dok im je druga drhteći potpisivala taj, sada čuveni, "Aprilski paket". Pokunjene glave prilazili su svi političari iz RS (SNSD, SDS, PDP) i iz Federacije (SDA, HDZ, SDP) i potpisivali ono što se mora potpisati. Ali onda je na scenu stupio Haris Silajdžić odbivši da potpiše novi Ustav BiH i tako direktno pucao u budućnost svoje zemlje. Skočio je Silajdžić kao oparen i kazao "RS mora pasti" vrativši deset godina jadnu zemlju unazad. Skočilo je i Sarajevo da pozdravi novog "Mesiju" koji nosi Bosnu bez entiteta na pladnju. Skočio je i Dodik i zaprijetio referendumom i otcijepljenjem RS-a. Kraj je poznat. Silajdžić i Dodik su odnijeli ubjedljive pobjede na izborima u jesen te 2006. godine valjajući mantru o "BiH bez eniteta" i "nezavisnoj RS", a američki i europski visoki zvaničnici su otišli i to zauvijek, a od tada u našu zemlju šalju nižerazredne birokrate koji gledaju samo da što veću lovu dignu za vrijeme trajanja mandata i pobjegnu zauvijek iz ove baruštine.

Gorka istina je da su Silajdžić i Sarajevo stvorili ovakvog Milorada Dodika. Od tog trenutka iz aprila 2006. do danas Baja će, kad god mu se za to pruži prilika, na potezu od Laktaša preko Beograda do Moskve, rušiti državu BiH, a Sarajevo maliciozno nazivati "Teheranom". Nikada više nije postignut niti jedan dogovor između Bošnjaka, Srba i Hrvata tj. njihovih predstavnika, a zajedničke institucije  u Sarajevu, osim što su ogroman i bespotreban birokratski aparat, služe samo za pokretanje idiotskog "vitalnog nacionalnog interesa". Apsurd je toliki da se političari mjesecima ne mogu složiti ni oko običnog JMBG, a da ne ugroze živote bolesnih beba.

Silajdžić i njegova stranka "korumpirana hobotnica Za BiH" su na već sljedećim izborima potpuno marginalizirani.  Pobjednici izbora 2010. godine, Lagumdžija i Komšić, su naučili da je pogrešno na Dodiku i RS-u oštriti zube, pa su se okrenuli mnogo "zabavnijoj" temi a to je izabiranje političkih predstavnika Hrvatima u Federaciji.  

Na zadnjim izborima 2014. godine Dodik se uspio nekako održati na vlasti i to kupovinom poslanika, ali je dobro uzdrman od "Udružene opozicije" u RS-u koja mu doslovce puše za vrat. Hrvati, nažalost, imaju već 24 godine istu ljubav a to je HDZ, a Bošnjaci su se vratili prvoj ljubavi SDA i Bakiru Izetbegoviću. Sin-nasljednik usmjerio je bošnjački brod prema Turskoj i novom "bošnjačkom predsjedniku", prikrivenom islamisti Tajipu Erdoganu. Valjda je posljednja želja Bakirovog oca važnija od budućnosti Bosne i Hercegovine.

Danas, Sarajevo je toliko nemoćno, potrošeno i osiromašeno da nije u stanju ni mjesnu zajednicu ukinuti u Federaciji a kamoli RS. Ta Republika Srpska izgleda isto tako jadno kao i Federacija BiH i potpuno je jasno da ona niti ima snage, ni mogućnosti da u ovakvim geopolitičkim odnosima u svijetu dobije nezavisnost.

Sada, evo 19 godina poslije Dejtona, i jedni i drugi i treći skupo smo platili sve naše zablude. Uništili smo skoro sve šanse da postanemo jedna mala pristojna i sretna zemlja u Evropi. Na sreću ili na žalost, kako ko uzme, naši nasljednici nas ne proklinju jer su postali još gori ljudi od nas. Nadam se da će nas bar nasljednici naše djece, naši unuci prokleti i postati bolji ljudi od svojih predaka. Jer nismo bolje ni zaslužili.

Jedno je sigurno - po nama se "ništa neće zvati".

 

 

 

 

 

 


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.