<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kidnapovani Princip, 2. dio

Kako se posmatra Mlada Bosna danas?

02. juli 2019, 12:00

Najčešće citirana epizoda iz Principovog života među desničarskim krugovima je i ta da je prilikom prvog odlaska u Srbiju poljubio srpsku zemlju. Da li je ovo čin srpskog nacionaliste ili mladića koji pripada organizaciji za osobođenje svih južnoslovenskih naroda od Austrougarske okupacije? Pojam „slobodne teritorije“ za mladobosance kao i ostale stanovnike Bosne i Hercegovine je bila nepoznata kategorija. Austrougarska, a prije toga Osmanlijska okupacija učinile su svoje. Srbija i Crna Gora su u to vrijeme bile nezavisne države i u krugovima Mladobosanaca su sigurno predstavljale put i ideal kojim se treba ići u borbi za nezavisnost južnoslovenskih naroda i sigurno su uviđali pijemontsku ulogu koje su ove dvije zemlje trebale učiniti u vrlo bliskoj budućnosti, kao što se i desilo.

Kako bismo stavili tačku na ovo pitanje, navodim citat Principa sa suđenja:„Ja sam nacionalista Jugosloven i težim za ujedinjenjem svih Jugoslovena u koju bilo državnu formu i da se oslobode Austrije“. Ovakav stav preovladavao je među mladobosancima, a jedini koji je tokom suđenja „odstupao“ bio je Nikola Forkapić, koji je izrazio svoje neslaganje sa idejom ujedinjenja Jugoslovena i izjavio da je pristalica starih radikala i da ne želi političko ujedinjenje Srba i Hrvata.

Nezahvalno je u ovakvoj kratkoj formi predstaviti karakterne crte nekih od poznatijih mladobosanaca. Time se izlažem opasnosti da upadnem u sopstvenu zamku, jer se s jedne strane bunim da se crtice iz Principove biografije selektivno prikazuju, a ovdje bih isto tako ja učinio sa ostalim mladobosancima. Međutim, svjestan tog rizika naveo bih sljedeće.

Da li će se na pomenutim ekskurzijama djeci saopštavati da je Vladimir Gaćinović od nacionaliste u mladosti, završio tako što se u Švajcarskoj družio sa ruskim revolucionarima u emigraciji, od anarhista pa do komunista poput Lava Trockog sa kojim je bio prijatelj. Da je Princip izjavio da je posljednje što je čitao pred atentat bio Kropotkin. Da je Nedeljko Čabrinović bio anarhista, a to je postao radeći u anarhističkoj štampariji u Beogradu.Da je jednom prilikom iz Beograda Čabrinović poštom poslao sve svoje knjige u koferu, a sam krenuo pješke, da bi došao kući umoran i bolestan. Kada mu je majka otvorila kofer i vidjela anarhističku i socijalističku literature, sve je spalila. Čabrinović, je ne zaboravimo bio jedini koji je pri prvom prolasku Franca Ferdinanda reagovao. Bacio je bombu, bio je precizan, ali bomba se ili odbila od spušten krov ili ju je Franc Ferdinand odgurnuo sa auta. Njegov neuspjeh, omogućio je Principu da pri drugom prolasku kolone reaguje. Čabrinovič je od svih, imao možda najradikalnije ideje. Na saslušanju izjavio je da je razmišljao da baci bombu sa galerije među poslanike Bosanskog sabora, jer je smatrao da su kukavice koje ništa korisno nikada nisu uradili. Na istom saslušanju rekao je da su planirali da ubiju ne samo Ferdinanda i Poćoreka, nego i  mitropolita Dabro-bosanskog Evgenija Leticu jer je crkva u Sarajevu održala specijalnu službu u čast proslave aneksije Bosne i Hercegovine.

 

Vaso, mlađi od braće Čubrilović je na suđenju izjavio da je on Srbo-Hrvat, a na upit sudije šta to znači rekao je: “Znači da se ne priznajem samo Srbinom i da ne moram raditi samo za Srbiju, nego i za Hrvatsku”. Čubrilović je preživio robiju, dočekao kraj rata i kasnije doktorirao i postao dekan Filozofskog fakulteta, te poslijeratni minister poljoprivrede i šumarstva SFRJ. Potpuno suprotna ličnost bio je stariji brat Veljko. Za razliku od mlađeg brata bio je vema religiozan i patrijarhalan. Kao punoljetan, osuđen je na smrt.

Te izjave ostale su sačuvane u arhivima u svjedočenjima Mladobosanaca u istrazi, kao i na suđenjima.

 

U pomenutim krugovima sigurno nećete čuti da je Princip u maju 1914. Godine nosio vijenac na sahrani Jovana Skerlića, ispred bosanske revolucionarne omladine zajedno sa Đulagom Bukovcem i Vladetom (Vladom) Bilbijom. Skerlić, poznati pisac i kritičar, bio je i jedan od glavnih srpskih socijalista tog vremena, sljedbenik Vase Pelagića i Svatozara Markovića. Pelagić je bio sveštenik, revolucionar, pisac poznatog „Narodnog učitelja“. Marković, političar i publicist, veliki kritičar nacionalizma, militantne ekspanzije i mitomanije. I on i Pelagić spadaju u prve srpske socijalističke mislioce.

Jovan Skerlić je u to vrijeme bio jedan od glavnih ideologa jugoslovenske omladine, pobornik srpsko-hrvatske književnosti i narodnog jedinstva, odnosno jugoslovenskog narodnog i državnog jedinstva. Privatno nije bio vjernik, a kako je zabilježio Slobodan Jovanović, samo prisustvovanje crkvenim obredima smatrao za “povlađivanje crkvi u borbi protiv naučne misli i političke slobode”. Ipak, brak sa suprugom sklopio je u crkvi u Beču (ah, ljubav).

Nakon ovoga, jasno je da sve priče  o “srpskim nacionalistima Mladobosancima” padaju u vodu. Mnogi, vjerovatno i većina Mladobosanaca je u sebi imala nacionalističku crtu, međutim, to je bila crta jugoslovenskog oslobodilačkog nacionalizma. Paradoksalno, današnji nacionalisti imaju poteškoća da shvate jugoslovenski nacionalizam Mladobosanaca. Možda iz razloga jer se taj mladobosanski nacionalizam nije definisao razlikom prema drugim nacijama. On je bio inkluzivan, u smislu obuhvaćanja svih naroda koji su živjeli na ovim prostorima, a ne ekskluzivan i kao takav ima malo šta zajedničko sa današnjim pojmom nacionalizna.

Mladobosanci možda nisu išli toliko daleko (a od mladića tinejdžerskog uzrasta to se ne može ni očekivati) da su imali izgrađen cjelokupan politički sistem, kao i oblik državnog uređenja nakon izvršenog ujedinjenja, da li zadržati monarhiju ili uvesti republiku. Prvo ujedinjenje a onda “kakve budu prilike” kako je Princip izjavio. Ipak, zalagali su se za agrarnu reformu, emancipaciju žena, borili se protiv klerikalizma i naravno zalagali za ujedinjenje svih južnih Slovena u zajedničku državu.

Ako želite nekoga da upoznate, pogledajte šta je čitao. A mladobosanska literature je sledeća:Kropotkin, Klara Cetkin, Masarik, Vilijem Moris, Marković, Štirner, Černiševski i još sijaset “nacionalističkih” autora.