Vjernica sam.
Vjerujem u Boga, u Isusa, u Djevicu Mariju, Duha Svetoga, u molitvu, u život vječni, život poslije smrti. Imam tu i tamo pokoju svoju teoriju o svemu, ali općenito govoreći-vjerujem. Ne čudi me što se vama ili nekim mojim prijateljima ateistima ili agnosticima sve to može učiniti kao velika izmišljotina i laž, ali ja vjerujem. Znalo se desiti da ne odem na misu nedjeljom, ili nekoliko mjeseci, ali recimo da sam praktični vjernik koji redovno odlazi u crkvu. Isključim se uglavnom za vrijeme propovijedi. Ipak, pomisao da bi sve to moglo biti samo velika laž me nedavno ispunila nekom naglom prazninom, te uz povremene sumnje i kritičko propitkivanje ipak mogu reći- vjerujem. Možda je moja vjera dio tradicije, možda je dio naslijeđa, ali je i moj osobni odabir. Ipak, zgražam se nad fejsbuk vjernicima, velikim kršćanima katolicima koji lajkaju kojekakva svjedočanstva ili slike svetaca s porukama u comic sansu.
Čitam Bibliju i smatram je, kao i mnogi književni kritičari koji nisu nužno i vjernici, jednim od najvećih književnih djela. A što se tiče moralnih i etičkih načela, Biblija je poprilično radikalna, ali ne samo u onom smislu koji se populistički servira. Zanimljivo da se danas spominje i često citira kako je Biblija, zdravoseljački rečeno, ''protiv'' homoseksualaca. I tu se Biblije treba držati kao pijan plota. Ali kad Biblija kaže da ''ako griješiš desnom rukom, odsjeci je'' dežurnim javnim katolicima toga se ipak nešto teže držati. Svima onima koji se pozivaju na Bibliju i tako je rado citiraju i tumače, trebalo bi pitati koliko o Bibliji uopće znaju? Kad je pisana, tko je pisao? Misle li da je Bog zaista stvorio svijet u sedam dana?
Isus je bio radikalan. Isus je u hramu rušio stolove, Isus se družio s kurvama, Isus nije bježao ni od grešnika, ni od drugačijih, ni od gubavaca, ni od lopova, a koliko znamo: nije se nikad ni ženio. Zapravo, najmanje se družio sa tadašnjim klerom. Koga bi Isus danas podržao? Imam osjećaj da bi se uhvatio za glavu i rekao ''sve ste krivo shvatili'', obraćajući se dežurnim vjernicima i njihovim duhovnim vođama. Vjera i religija se ne razumiju ponekad, čini mi se.
Kad je u pitanju zdravstveni odgoj, koji već svima izlazi na uši, nos, i gdje sve ne, izgleda da su roditelji više nego ikad zabrinuti za školovanje svoje djece. No, pita li se itko šta djeca uče iz drugih predmeta? Pitaju li se šta se događa između školskih sati, koga se zlostavlja jer nema novi i-phone ili skupu odjeću? Priča li itko s tom djecom o njihovoj budućnosti, hoće li je uopće imati u ovakvom društvu? U kojem ih učimo da je lopovluk normalan, dobrodošao i poželjan. Osvrće li se itko na premijera i guvernera Narodne banke dok partijaju u noćnom klubu? Na potplaćene blagajnice, kojima u opis posla ulazi i čišćenje snijega ispred Konzuma? Ne osvrće. Jer je toliko lakše mrziti, okrivljavati, zgražati se nad tuđim životima, nego se brinuti za vlastiti.
Neka, dok ima pedera dobro je. Uvijek se ima koga okriviti. Jer o pederima, i o seksu općenito, svi imaju mišljenje. Kao da bijesnim psima baciš kost, a oni se oko nje zakrve jedni među drugima. Lakše je imati mišljenje o pederima, lezbijkama, Justinu Bieberu, ovome i onome. Jer lako je osuđivati, mrziti, napadati. Ipak nešto više kritičkog mišljenja zahtijeva priča o političkom i socijalnom stanju, koje puno bitnije oblikuje našu budućnost, nego li to hoće li se na ulici dva frajera držati za ruke.
Vjernica sam, praktična, ali ne smatram da sam tolerantna ili posebna ako nemam apsolutno ništa protiv tih famoznih pedera. Imam prijatelje koji su gay. Rijetki su oni koji su moralniji, plemenitiji i bolji ljudi od mog prijatelja. Postoje vjernici koji su normalni ljudi. Postoje gayevi koji su normalni ljudi. Postoje vjernici koji su gay. Postoje ljudi drugačiji od nas. I u čemu je problem?
