Sjećam se još pre rata postojala je jedna radio emisija koja se zvala „Ko zna zna, a ko ne zna dva“ ili nekako slično, uvijek mi je taj naziv bio malo simpatičan, mada tada nisam mogao da shvatim da li su autori te emisije htjeli tim da pošalju neku posebnu poruku. Emisija se emitovala oko 13 sati te sam je ponekad slušao po povratku iz škole i dok sam pripremao zadaću, bila je to sasvim obična emisija sa uključenjem uživo i dobrom muzikom za moj tadašnji muzički ukus.
No ovo nije priča o radio emisiji već jedno moje razmišljanje o školstvu (osnovnom i srednjem) i načinu kako smanjiti mito i praviti jedno bolje i pravednije društvo.
Mišljenja sam da bi u borbu za smanjenje mita trebalo krenuti upravo od školstva jer tu se stiču prve navike i prva saznanja. Ako bi uspijeli djeci kroz samo odrastanje dati neke dobre primjere i upute, vjerovatno bi ih se i oni u većoj mjeri dalje kroz život pridržavali.
Po meni trebalo bi ukinuti popravne ispite i ponavljanje razreda. Svako ko je bar jednom popričao sa jednom osobom koja je išla na popravni ispit je sasvim jasno da 90% njih koji izlaze na popravni nisu ništa posebno ni više radili kao ni tokom cijele godine. Sličan je slučaj i sa ponavljanjem razreda, uglavnom ti učenici se vode mišlju ma to sam ja prošle godine učio znam nešto, pustiće me ove godine i tako slično. Tako sve ovo samo predstavlja čisti gubitak vremena i novca kako za društvo tako i za roditelje a efekti svega su vrlo mali ili nikakvi. Pored toga tu nastaje jedan veliki prostor za mito, jer se pribjegava kupovanju ocjena kako bi se izbjeglo ponavljanje razreda, plaćanje instrukcija itd.
Po mome skromnom mišljenju trebalo bi u školama ukinuti i tzv. popravljanje ocjena, odnosno čitav sistem ocjenjivanja bi trebao biti promjenjen i zapravo tu bi trebalo uvesti najveće promjene tj. sistem ocjenjivanja bi trebalo pojednostaviti tako da svi znaju pravila i kad se koja ocjena dobija. Da se nebi dešavali slučajevi da učenici ostaju začuđeni kako je neko za isiti odgovor dobio drugačiju ocjenu tj. uvesti veći nivo objektivnosti i maksimalno smanjiti uticaj (subjektivnost) učitelja (nastavnika, profesora) u procesu ocjenjivanja.
Prijedlog: uvesti ocjene od 0 do 5, pri ispitivanju učitelje je dužan da postavi 5 pitanja na koja je potrebnno odgovoriti sa jednom-dve maksimalno tri rečenice, ocjenjivati takođe zalaganje učenika tokom nastave, pisanje zadaće i na druge načine.
Npr. ocjene za zalaganje:
- ZN - zalaganje ništa -učenik nikada ne uradi zadaću, neaktivan tokom nastave
- ZM – zalaganje malo - učenik ponekad uradi zadaću i pomalo je aktivan na časovima ili svremena na vrijeme
- ZD - zalaganje dobro - učenik uvijek uradi zadaću i uvijek je aktivan tokom nastave
Ocjene:
- Ocjena „0“ (nula) – dobijaju učenici koji izbjegavaju nastavu neopravdanim odsustvom sa nastave iz tog predmeta 3 ili više neopravdanih ili ometaju nastavu
- Ocjena „1“ (jedan) – odgovor 0/5 (ne zna odgovor ni na jedno pitanje) i ZN (zalaganje ništa)
- Ocjena „2“ (dva) – 2/5 i ZN ili 1/5 i ZM ili 0/5 i ZD
- Ocjena „3“ (tri) – 3/5 i ZN ili 2/5 i ZM ili 1/5 i ZD
- Ocjena „4“ (četri) – 4/5 i ZN ili 3/5 ZM ili 2/5 i ZD
- Ocjena „5“ (pet) – 5/5 i ZN ili 4/5 ZM ili 3/5 i ZD
Naravno obavezno bi bilo da se sva pitanja daju prije i da učenici sami izvlače pitanja.
Kada je riječ o zaključivanju ocjena princip isti prosjek ocjena plus zalaganje, na taj način bi učenici bili motivisani da budu aktivni tokom godine jer bi im to garantovalo dobru ocjenu i bez obzira ako u nekom trenutku nisu znali odgovore na sva pitanja. Ovo sve bi omogućilo i samim nastavnicima lakši rad i bolju atmosferu.
Što se tiče popravljanja ocjena to bi trebalo dozvoliti tek poslije napunjenih 20 godina života. Nekad je jednostavno potrebno vrijeme da čovjek uoči neke greške koje je radio, i bilo bi fer dozvoliti da te greške i popravi. Popravak ocjena bi trebalo dozvoliti iz bilo kog predmeta i bilo kog razreda, naravno tada bi kod ocjenjivanja se vrijednovalo znanje tj. odgovori na pitanja. Ovo bi bio još jedan dodatni motiv učenicima da rade tokom redovnog školovanja jer tada lakše dolaze do boljih ocjena.
Ovakav pristup u obrazovanju je dobar i za poslodavce jer bi oni imali bolji uvid ko im konkuriše na posao tj. da li se radi o vrijednim osobama ili manje vrijednim.
Uzmimo za primjer neko ne voli matematiku i odluči da je ne uči, on uredno prođe kroz sav sistem obrazovanja i odluči da će da konkuriše za neki posao gdje matematika i nije baš potrebna. Međutim koje to sve informacije daje poslodavcu? Da li će on da zaposli nekoga ko ima „0“ ili „1“ iz matematike a sistem mu je pružio priliku da i bez znanja ima „2“. Šta govori ta „0“ ili „1“?, da se radi o osobama koje nisu baš vrijedne ili rade samo ono što vole, a to posao i ne trpi baš. Naravno zato je potrebno uvesti ovo naknadno popravljanje ocjena koje bi omogućilo svakom pojedincu da ispravi to.
Svi mi koji smo završili školu smo svjesni činjenice da nam škola daje tek jedan mali dio znanje i o životu i o budućem poslu, te da čovjek uči cijeli život. Baš zbog toga bi škola trebala da bude mjesto gdje vladaju jasna objektivna pravila i gdje se stiču dobre navike.
P.S.
Ovo razmišljanje je napisano u dobroj vjeri i nadi da će one koji ga budu pročitali navesti da urade nešto dobro i da iznesu svoje mišljenje kako napraviti bolje društvo, te da one koji sutra budu u poziciji da nešto urade podstakne na korak ka boljem.
