Uljuljkali su nas u zaluđenosti, nacionalizam, nepotizam, jad i bijedu. Nadigrali su nas u igri u kojoj samo zdrav razum ima šansu.
A gdje nam je?
Da li je moguće da nakon 2020. godina živ čovjek zaboravi na svoje fabričke postavke i postane programirana budala za izvršavanje usluga nametnutog režima strankica.
Sjećamo li se sebe?
Da li možemo da dobacimo do našeg habitusa onoga što je po prirodi stvari u nama, jednako i dobro i loše.
Izbrisani su nam fajlovi o nama slikama užasa rata, pa poslije rata, pa namaštavanjem istog u svakom izdanju Dnevnika broj 2.
Lav, zmija, žirafa pa čak i mrav može da opstane sam i van zajednice. Čovjek je jedino živo biće koje ne može dugoročno preživjeti sam. Tako je uredila priroda, takve su nam postavke, takvi smo, jednostavno upućeni jedni na druge.
A kako se osjećate?
Sami ili usamljeni?
A ljudi ne mogu sami...
Pa su nas na brzinu edukovali svi neki new age učitelji kako trebamo samo gledati sebe, sa sobom, o sebi, a zaboraviti da dok pijemo kafu sa nekim u nekom problemu već sutra možemo biti u istom.
Istrenirali su nas da ne reagujemo.
Jer ne reaguju ni oni, a to im je posao. Za platu.
Pa se činimo jednakima i to je postalo normalno.
U ratu, u nenormalnim okolnostima ljudi su se trudili da žive normalnim životom.
Da li ste ikada vidjeli slike nekog ratnog razaranja i neke ljude kako u svom tom užasu peru ćilim?
Vjerovatno niste, osim kod nas.
A da li ste ikada vidjeli ljude u miru kako protestvuju negdje zbog nezadovoljstva?
Vjerovatno jeste, osim kod nas.
Ali mi ne reagujemo na mržnju, na jad, na siledžijstvo, na svakodnevne slične pojave koje su evidentne i jasne prosječnom petogodišnjaku.
Čudno je kako „gubimo“ sluh i vid, pored razuma krčkajući se u istoj šerpi.
Da, aludiram na onu teoriju kako žaba koju baciš u vrelu vodu iskače, a ona koja se krčka na laganoj vatri ostane u šerpi skuhana.
Da li ste ikada vidjeli ikoga, igdje da je izveo taj eksperiment?
Vjerovatno niste, osim kod nas.
Kod nas eksperiment potvrđuje tvrdnju iz teorije, samo što se kod nas „krčkaju“ ljudi.
Lijepo je na trenutak prebaciti pogled preko ruba te „šerpe“ i zakoračiti preko praga kroz širom otvorena vrata, odškrinuti prozor da uđe malo zraka i neba, zamisliti svemir... ogroman...
Ali mi postojano i dalje mislimo da je najvažnije biti konstitutivan i van orbite, zatvoriti sva vrata i prozore da nas ne ubije promaja.
https://www.facebook.com/koleovakvakoleonakva/
