Kraj neoliberalizma ili kraj povijesti

Bašić / 21. Oktobar 2011

Iluzornost sustava se pokazala kada je „spašen“metodama i sredstvima protiv kojih su se zalagali njegovi tvorci i provodioci, a to su subvencije u poljoprivredi, spašavanje privatnih banaka i kompanija novcem poreznih obveznika, sve veća uloga države u gospodarstvu itd. U principu, oni su i dalje protiv toga, ali ne u svom dvorištu, odnosno privatizaciju, deregulaciju i smanjenje javne potrošnje nameću siromašnim državama koje na taj način uništavaju, dok sebe održavaju na životu.

Državnim udarom jedanaestog rujna 1973. godine u Čileu s vlasti je svrgnut marksistički predsjednikSalvador Allende, izabran na slobodnim demokratskim izborima. Svrgnula ga je vojna hunta na čelu s Augustom Pinochetom te sponzorirana od strane američke vlade i CIA-e. Tim činom počinje eksperimentiranje s novim društveno ekonomskim uređenjem koji danas nazivamo neoliberalni kapitalizam ili neoliberalizam, koji će trideset godina kasnije postati vodeća svjetska ideologija bez premca. Tri osnovne karakteristike tog sustava su privatizacija, deregulacija i smanjenje javne potrošnje, a funkcija države je: osigurati sredstva za promjenu pravila, posredovanjem izmirivati razlike u tumačenju pravila, osiguravati važenje pravila za one malobrojne koji inače ne bi sudjelovali u igri (Friedman, 1992, 36). Prema tome država u ekonomskoj politici sudjeluje jedino kao donositelj zakonskih okvira i kontrolor slobodnog tržišta koje je samoregulirajuće, te vođeno “nevidljivom rukom”.

Takva politika se pokazala pogubnom po čileansku radničku klasu, kojoj se privatizacijom velike većine poduzeća smanjuju plaće, a ostali postaju višak, te dobivaju otkaze. Nezaposlenost je 1982. godine dostigla 30 posto, čak deset puta više nogo u Allendeovo vrijeme (Klein, 2008, 89). Deregulacija i smanjenje socijalnih davanja doveli su prosječnu čileansku obitelj na rub preživljavanja, oko 74 posto primanja odlazilo im je samo na kupovinu kruha, pa su se morali odreći mlijeka i prijevoza autobusom do posla (Klein, 2008, 88). Čile je samo uvertira u ostale katastrofe koje su pogodile svjetsku radničku klasu.

Margaret Thacher je svoju politiku “tačerizma” započela 2. travnja 1982. godine ratom protiv Argentine zbog vlasti nad britanskom kolonijom Falklandskim otočjem. Velika britanija je u tom ratu pobijedila, te je taj rat na međunarodnom planu prerastao u rat protiv britanskih sindikata i radnika. Kad su rudari u ugljenokopima započeli štrajk 1984. godine, premjerka je to proglasila nastavkom rata protiv Argentine i zatražila jednako brutalno rješenje (Klein, 2008, 139). Ta politika imala je za posljedicu zatvaranje rudnika nakon štrajka dužeg od godinu dana, stečaj neprofitabilnih industrija i privatizaciju gotovo cijelog proizvodnog sektora. To je rezultiralo osiromašavanjem jednog dijela radnika, dok drugi dio ostaje bez posla, a kapitalisti postaju još bogatiji kupovinom profitabilnih javnih dobara.

Ronald Reagan osamdesetih godina prošlog stoljeća ide istim stopama, te započinje proces koji se naziva “reganomiks”. Osim deregulacije, privatizacije i smanjenja poreza povećava ulaganje u naoružanje, time stvara velike vojno-ekonomske prednosti zapadnog nad istočnim blokom. Na koncu dolazi do rušenja istočnog bloka, te raspada Sovjetskog Saveza. Uz američku pomoć u Ruskoj Federaciji na vlast dolazi Boris Jeljcin koji stvara kleptokratski sustav, te sva javna dobra dijeli nekolicini oligarha koji snose odgovornost za 74 milijuna Rusa koji su sredinom devedesetih godina živjeli ispod granice siromaštva, dok je 1989. godine taj broj iznosio 2 milijuna ljudi (Klein, 2008, 139).

Francis Fukuyama je 1989. godine proglasio kraj povijesti, želeći ustvrditi da je padom Berlinskog zida došao kraj jednoj ideologiji, te da ne postoji bolji društveno-ekonomski sustav od kapitalizma. Radnici diljem svijeta su su se kroz sljedećih nekoliko godina uvjerili upravo u suprotno. Većinu dana provode na radnom mjestu, pa im ostaje jako malo slobodnog vremena, odnosno žive za rad, a ne od rada. Karl Marx bi to ovako objasnio: Vrijeme je prostorija ljudskog razvoja. Čovjek koji nema ni malo slobodnog vremena, čiji je cijeli život, osim pukih fizičkih prekida za spavanje, objede i tako dalje, usisan u rad kapitalista, niži je od zaprežne stoke. On je puki stroj za proizvodnju tuđeg bogatstva, pri čemu ostaje slomljena tijela I podivljala duha (Marx, 2009, 84). Nakon što su kapitalisti radniku oduzeli dobar dio slobodnog vremena, jako malo vremena su mu ostavili za razmišljanje, te bi on trebao misliti da je sve u redu i da kao pojedinac ništa ne može promijeniti u društvu u kojem živi.

Krupni kapitalisti, vlasnici medija koji se nalaze u sprezi sa vladajućim elitama stvaraju iskrivljenu sliku stvarnosti, te zastrašuju ljude opasnostima, kao što je npr. islamski terorizam, kako bi ih uplašili i odvratili im pozornost od problema koji predstavlja sam sustav koji prema njihovom mišljenju nema alternative. Islamski terorizam predstavlja problem svjetskom miru u istoj mjeri kao što su ga prije predstavljale Crvene brigade ili IRA. Ali oni trebaju neprijatelja, jer se moraju naoružavati s ciljem „širenja demokracije“ po cijelom svijetu.

I kada su stvari posložili na svoje mjesto sustav se zbog svojih unutarnjih manjkavosti i pohlepe počeo urušavati. Banke su počele propadati jer su se loše osigurale prilikom davanja kredita, a ljudi više nisu mogli vraćati kredite po nepovoljnim kamatnim stopama. Plaće su se počele smanjivati, troškovi života rasti, te se pokazalo da je nagli ekonomski rast pojedinih država (kao npr. Irske) ustvari rezultat neodrživog zaduživanja i lagodnog života na dug, a ne rezultat uspješnosti ekonomskog modela.

Napretkom tehnologije se smanjuju profitne stope, odnosno višak vrijednosti koji su kapitalisti dobivali iz neplaćenog rada, pa se radnicima smanjuju nadnice ili bivaju otpušteni, To najbolje vidimo na primjeru država koje imaju najveće stope rasta (npr. Kina i Indija) u kojima su najveći dio od ukupnogbroja zaposlenih manualni radnici, dok države sa najrazvijenijom tehnologijom tonu sve dublje.

Iluzornost sustava se pokazala kada je „spašen“metodama i sredstvima protiv kojih su se zalagali njegovi tvorci i provodioci, a to su subvencije u poljoprivredi, spašavanje privatnih banaka i kompanija novcem poreznih obveznika, sve veća uloga države u gospodarstvu itd. U principu, oni su i dalje protiv toga, ali ne u svom dvorištu, odnosno privatizaciju, deregulaciju i smanjenje javne potrošnje nameću siromašnim državama koje na taj način uništavaju, dok sebe održavaju na životu.

Do kada će ova agonija trajati? Žižek pretpostavlja da neće više od dvadeset do trideset godina. Ali što nas čeka nakon toga, hoće li se moći spasiti uništeno? Vjerojatno je danas, više no ikada do sada, aktualna poznata parola Rose Luxemburg “socijalizam ili barbarizam”. Ovo drugo nas vjerojatno čeka, a za ovo prvo se tek moramo izboriti.


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.