Kako bezbjednosne pojave uopšte svrstavamo u društvene pojave apsurdno je istraživanje koje ne obuhvata dublje istorijske izvore posmatrane pojave. Stvaranju novog svjetskog poretka, kakav je danas na međunarodnoj sceni, prethodila je višestoljetna hegemonija zasnovana na kolonijalnim odnosima. Kako je prednje naglašeno Vestspalski sporazum iz 1648. godine donio je društvene pretpostavke za stvaranje više država ( Engleska, Holandija, Njemačka i druge ) koje započinju vlastiti razvoj na bazi hegemonističkog osvajanja kolonija. Posebna društvena promjena ogleda se u prevladavanju protestantske konfesije u državama budužih hegemona. Prethodno dominantna katolička vjera je interese pojedinca i države podređivala opštim interesima Vatikana, međutim, nova protestantska dogma postavlja pojedinačnu i kolektivnu svijest društva kao prioritet, čime vjera postaje sredstvo za razvoj pojedinca i države. Tadašnja Engleska ( kasniji prvi moderni globalni hegemon ) sa ovog aspekta jeste posebno interesantna, tako da uspostavljanjem britanske hegemonije i započinjemo istraživanje korijena današnjeg novog svjetskog poretka. Ovde posebno citiram Hegelov opis izvora britanske hegemonije: „ Materijalna se egzistencija Engleske osniva na trgovini i industriji. Englezi su preuzeli veliko određenje da budu misionari civilizacije na cijelome svijetu, jer njihov ih trgovački duh goni, da pretraže sva mora i sve zemlje, da uspostave veze sa barbarskim narodima, da u njima probude potrebe i industriju...“[1]
Britanija je krajem 1890-ih godina bila u svakom pogledu vodeća politička, vojna i gospodarska sila svijeta. Okvirno, britanska moć bila je zasnovana na tri stuba: zlatne rezerve, pomorska kontrola i vještina diplomatije. Britansko je zlato, pod budnim okom Engleske banke (Bank of England), bilo osnovom za ulogu britanske funte kao izvora svjetskih kredita od 1815. godine. Pruska je vojna nadmoć predstavljala stvarni ključ za poraz Napoleonove vojske kod Vaterloa (Waterloo), ali, Velington (Wellington) i Britanci pripisali su sebi zasluge za tu pobjedu, a s njom i lavovski dio svjetskih zaliha zlata, koje su se potom slile u London.[2] “Dobar kao funta” bila je ustaljena izreka toga doba, a zlato je proglašeno jedinom mjerom vrijednosti u Britanskome Carstvu. Tokom više od 75 godina nakon toga britanska je vanjska politika bila zaokupljena punjenjem britanske riznice - trezora Engleske banke novoiskopanim zalihama svjetskoga zlata.[3]
Nakon 1815. godine britanska je nadmoć na svjetskim morima bila nesporna. Britanski su brodovi prevozili britanski čelik, ugalj i izvoznu robu mančesterske tekstilne industrije. Engleska je industrijska proizvodnja desetljećima bila vodeća u svijetu. Od Bečkog kongresa 1814.-1815. godine, koji je utvrdio granice postnapoleonske Evrope, pomoću kvalitetnih diplomatskih poteza Britansko se Carstvo nametnulo kao vodeća pomorska sila, u zamjenu za “ustupke” dane habsburškoj Austriji i ostalim silama kontinentalne Evrope, a ti su ustupci zapravo bili u korist Britanije. Cilj im je bio podijeliti sile središnjeg dijela kontinentalne Evrope, držati ih podijeljene i preslabe, kako ne bi bile prijetnja britanskoj globalnoj ekspanziji.
Tako je britanska prevlast na moru, i s njom prevlast u svjetskoj pomorskoj trgovini, postala jednim od tri stuba novog britanskog carstva. Industrija kontinentalne Evrope i većine ostatka svijeta bila je prisiljena prihvaćati trgovinske uslove utvrđivane u Londonu, a postavljao ih je Lojd, konzorcij za osiguranje pomorske trgovine i za bankarstvo. Dok je Mornarica britanskog Kraljevskog veličanstva, tada najveća u svijetu, kontrolirala najveće svjetske morske puteve i tako pružala besplatno osiguranje britanskim trgovačkim brodovima, flote konkurencijskih zemalja bile su primorane osiguravati svoje brodove od gusara, prirodnih katastrofa i ratnih djelovanja, i to kod najvećeg londonskog konzorcija za osiguranje Lojda. Za financiranje većine svjetske pomorske trgovine bili su potrebni krediti i mjenice Engleske banke.
Treći stub britanske dominacije u svijetu nakon 1815. godine ogledao se u njezinu umijeću promjene savezničkih odnosa, ako je potrebno i preko noći, u zavisnosti kako se mijenjalo njezino poimanje evropske ili globalne strateške moći. Engleska je diplomatija njegovala tu ciničnu doktrinu, koja je nalagala da Engleska nikad ne održava sentimentalne, ni moralne, odnose sa drugim državama kao suverenim partnerima, nego da razvija svoje interese. Pokazatelji takvih dramatičnih promjena savezništava vidljivi su u promjeni odnosa sa Francuskom u Africi, zatim prema Osmanlijskom Carstvu ili Indiji, a takvi potezi bili su poznati pod imenom “velika igra”. Tako su pojedine države Britancima predale kontrolu nad svojim gospodarskim suverenitetom puno djelotvornije nego da su ih britanske trupe okupirale. Potom su britanske trupe okupirale Egipat, prvenstveno sa ciljem da osiguraju morske puteve za Indiju. Na sličan je način cilj britanske prisutnosti u Južnoj Africi najprije bio je osigurati južni put za Indiju, a zatim radi sprečavanja mogućnosti da suparničke sile osiguraju baze na tom području. Primarni je cilj britanskog imperijalizma 19. stoljeća bio osiguranje monopola za britansku kontrolu trgovine. U to je vrijeme i britanska tajna služba SIS (Secret Intelligence Service) poprimila neobičan oblik. Britanija je svoje carstvo iz vremena poslije Vaterloa uobličivala putem jako sofisticirane saradnje između najvećih bankara i financijera londonskog Sitija, ministara u Vladi, direktora industrijskih poduzeća od strateške važnosti za nacionalne interese, i direktora špijunskih organizacija. Jedan primjer toga sistema bio je moćnik trgovačkog bankarstva Čarls Hambro ( Sir Charles Jocelyn Hambro), koji je bio na položaju direktora Engleske banke od 1928. godine do svoje smrti 1963. godine. Tokom Drugog svjetskog rata Hambro je bio izvršni direktor Službe za specijalne operacije britanske tajne policije, koja je u vrijeme rata rukovodila privrednim ratom protiv Njemačke. Ta je organizacija obučavala kadar koji će poslije rata postati američka Središnja obavještajna služba - CIA (Central Intelligence Agency). Umjesto tradicionalnog načina rada tajnih službi (pribavljanja podataka iz stranih prijestolnica putem špijunskih agencija) direktor britanske tajne službe SIS-a je i sam bio dijelom tajne mreže, slične slobodno-zidarskoj (masonskoj), kojoj je bila na raspolaganju ogromna moć britanskog bankarstva, pomorske trgovine, velikih industrijskih kompanija i Vlade. Kako je ta organizacija bila tajna, postizala je ogromnu nadmoć nad lakovjernim i naivnim privredama stranih zemalja. U periodu slobodne trgovine, nakon 1846. godine, ta je tajna povezanost privatne trgovinske moći sa Vladom bila tajnom britanske hegemonije.
[1] Dalje Hegel, str. 406
[2] Već tada se nadzire britanska sposobnost da manipulacijama u spoljnoj diplomatiji štite vlastiti interes, a na štetu drugih naroda. Ovaj rad „obiluje“ sličnim britanskim manipulacijama na štetu balkanskih naroda, a koje su značajno uticale na našu istoriju.
[3] Vilijam Endal ( F. William Engdahl ), Stoljeće rata, Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak, džabaEknjiga ( elektronsko izdanje), 1999., str.13
