U traganju za korijenima novog svjetskog poretka u kontekstu trenutnih/aktuelnih događanja, te karaktera bezbjednosnih misija koje su do takvog poretka dovele, smatram da je nabolje citirati samog idejnog kreatora američke hegemonije, Bžežinskog, kada navodi: „Kolaps rivala postavio je Sjedinjene Države u jedinstvenu poziciju. Istovremeno su postale prva i jedina zaista globalna sila. Pa ipak, ako zanemarimo njihove ograničene, regionalne dosege, američka globalna nadmoć donekle podsjeća na neka ranija carstva. Ta su carstva temeljila svoju moć na hijerarhiji vazalnih odnosa, provincija, protektorata i kolonija, a na one izvan granica carstva uglavnom se gledalo kao na barbare. Do određene mjere, upotreba ovakve anakrone terminologije nije u potpunosti neprikladna za neke države koje se trenutno nalaze unutar američke orbite. Slično kao i u prošlosti, upražnjavanje američke imperijalne moći proizlazi u velikoj mjeri iz superiorne organizacije, iz mogućnosti da se ogromni gospodarski i tehnološki izvori u hipu aktiviraju u vojne svrhe, iz neodređene, ali ipak značajne privlačnosti američkog načina života, kao i iz same dinamičnosti i takmičarskog duha imanentnih američkim društvenim i političkim elitama.“.[1] Bžežinski „nameće“ pravo, pa čak i obavezu, Sjedinjenim Državama na tuđem suverenom državnom teritoriju izvode bezbjednosne misije u cilju štićenja sopstvenih hegemonističkih interesa.
Raspadanje Istočnog/socijalističog bloka, kao posljedica više teških i uzastopnih ekonomskih kriza, nije automatizmom donio privredni i socijalni prosperitet Zapadu, a posebno ne Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Međutim, donio je pretpostavke za ostvarivanje njihovih hegemonističkih ciljeva, a zbog čega ćemo ove događaje posebno analizirati. Događaji u Istočnoj Evropi, u novembru 1989.g., su Vašington i London čak iznenadili tempom kojim se situacija razvijala. Mihail Gorbačov privatno se sastao s Honekerovim komunističkim vodstvom staroga kova u Istočnoj Njemačkoj i manje-više naredio im da prepuste vlast ogromnom narodnom pokretu za slobodu koji je preplavao Istočnu Njemačku. Za samo nekoliko sedmica zbrisan je stari poredak u DDR-u. Gorbačov je ocijenio kako će se nastojanja da silom održi skup i neodrživ sistem neizbježno dovesti do propasti samog SSSR-a. Pad svjetskih cijena nafte iz 1986.g. bio je konačni udarac iluzijama Moskve da bi reforma unutar trule komunističke birokratije mogla uspjeti. Sovjetski prihodi od izvoza nafte na Zapad, kao glavni izvor deviza od ranih 1970-ih godina, pali su nakon 1986.g., upravo u trenutku kad su zahtjevi za promjenama od strane naroda primorali Gorbačova da obeća daleko više nego što je mogao ispuniti. Privredno-ekonomski haos koji se potom dogodio bio je najvećim motivom koji je potakao moskovsko vodstvo da prekine veze sa satelitskim zemljama Istočne Evrope (članicama Varšavskog pakta). Moskva se nadala da će ujedinjena Njemačka, pod jakim gospodarskim vodstvom Zapadne Njemačke, biti pogodan partner koji će pomoći oporavku propadajućeg sovjetskog sistema.
Dugoročne implikacije pada berlinskog zida i moguća modernizacija nerazvijenih ekonomskih potencijala Istočne Evrope i Sovjetskog Saveza uz pomoć nove ujedinjene Njemačke bile su uznemirujuće političkim stratezima u Londonu i Vašingtonu. U kontekstu opisanih okolnosti izazivanja oba svjetska rata, potrebno je naglasiti kako je krajem 1980-ih godina došlo istorijskog déjà vu. Ponovo Britanci i Amerikanci, potaknuti apstraktnim strahom od njemačkog razvoja i širenja uticaja u pravcu Juga i Istoka, započinju novu “Veliku igru”.[2]
Negdje tokom 1989. donesena je odluka za poduzimanjem snažne ofenzive, čije će poprište biti Srednji istok i njegove ogromne zalihe nafte. Opet su, kao i u vrijeme 1970-ih godina, američki i britanski stratezi odlučili da se ozbiljna prijetnja koja dolazi od privrednog rasta kontinentalne Evrope mora osujetiti preko anglo-američkog “naftnog oružja”. Irak je bio izabran kao sredstvo za realizaciju ovog plana. Irak, država sa 16 miliona stanovnika, izišao je iz osmogodišnjeg uzaludnog rata protiv Irana, koji je postigao samo to da je zapadnim proizvođačima oružja poslužio kako bi održali ogromnu prodaju oružja Srednjem istoku. Vašington je 1980. godine tajno poticao Sadama Huseina da napadne Iran, tako što je dostavljao Iraku lažne informacije koje su pokazivale brz uspjeh rata. To što su do 1989.g. Irak i Iran bili u ruševinama i sa milionskim žrtvama, američku savjest umirivale su milijarde „zarađenih“ dolara. Međutim, Irak je trebalo još jednom uvući u rat kako bi Amerikanci i Britanci profitirali.
Anglo-američki plan je bio da uvuku iračkog predsjednika Sadama Huseina u klopku kojoj neće moći odoliti, a sa ciljem stvaranja izgovora za vojnu intervenciju Sjedinjenih Država i Britanije radi zauzimanja iračkih zaliha nafte. Irak je, za razliku od Homeinijeva Irana, izišao iz rata s ogromnim teretom ratnog duga. Pored toga, Irak je imao očajničku potrebu za kreditima radi izgradnje infrastrukture i industrijalizacije. Američki financijski krugovi obećali su kredite, ali su zauzvrat tražili iračku naftu pod uslovima za koje su unaprijed znali da nisu prihvatljivi. Upravo neprihvatljivi uslovi su i bili element „Velike igre“. Sadam je, predvidivo, odbio američku “ponudu” da preda suverenitet nad iračkom naftom u zamjenu za nejasna obećanja budućih zajmova.
Na drugoj strani, prema istom planu, kuvajtskom Emiratu je rečeno da preplavi naftna tržišta jeftinom naftom[3], čime je prekršen sporazum o maksimalnim količinama proizvodnje nafte na razini zemalja članica OPEC-a, postignut radi stabiliziranja svjetskih cijena nafte. U ljeto 1990.g. Kuvajt je i dalje snižavao cijenu nafte, uz prijetnju kako će ova cijena pasti na zastrašujućih ispod 10 dolara po barelu, šta je kod Iračana izazvalo (predvidivi) haos jer nisu bili u stanju servisirati dug, niti financirati uvoz potrebnih količina hrane.
Sljedeći element plana u julu 1990.g., kada su napetosti između Iraka i Kuvajta oko cijene nafte bile na vrhuncu, realizuje američki ambasador u Bagdadu, Epril Glaspi. Ambasadorka Glaspi je „službeno“ sugerisala Sadamu da će SAD ostati neutralni u eventualnom sukobu između Iraka i Kuvajta[4], čime ga je faktički poticala na ratni pohod. Nije prošla ni sedmica dana od sastanka Sadama sa američkom ambasadorkom, a iračke su snage okupirale Kuvajt i tako stvorile pretpostavku za sljedeću fazu plana. Dana 29. Novembra 1990.g. na sastanku Vijeća bezbjednosti donesena je Rezlucija 678 u kojoj članice vijeća osuđuju iračke napade i zahtijevaju povlačenje iračkih snaga iz Kuvajta najkasnije do 15. januara 1991.godine. Krajem januara sljedeće godine, američki ministar vanjskih poslova Džejms Bjeker (James Baker) otišao je u misiju prikupljanja financijskih sredstava, obilježenu jednim od najvećih pritisaka u istoriji, kako bi od Njemačke, Japana, Kuvajta i Saudijske Arabije prikupio ukupan iznos od 54,5 milijarde dolara za plaćanje vojne akcije pod nazivom „Operacija pustinjska oluja“. Vojnom terminologijom ovu bezbjednosnu misiju moramo podijeliti na tri operacije: „Pustinjski štit“ – preduzeta od strane SAD i Velike Britanije radi navodne zaštite Saudijske Arabije, „Pustinjska oluja“ – bombardovanjem iračkih vojnih i civilnih ciljeva i „Pustinjska sablja“ – kopnena ofanziva. Dan nakon isteka roka koji je postavila Rezolucija 678 Saveta bezbednosti, koalicija je pokrenula veliku vazdušnu kampanju pod imenom Operacija Pustinjska oluja, sa preko 1000 uzletanja po danu, počevši od ranog jutra 17. januara 1991.g. Samo bombardovanje nije prouzrokovalo „pretjerane“ ljudske žrtve, međutim, posljedice korištenja osiromašenog uranijuma u projektilima Saveznika imaju nesagledive posljedice.[5]
Prema posljednjoj fazi plana „Operacija pustinjska oluja“ rezultirala je prekidom dogovorenih isporuka nafte iz Iraka i ogromnim poskupljenjem nafte na svjetskom, gdje je cijena dosegla 30 dolara po barelu. Do januara 1991.g. zemlje Istočne Evrope, preko svojih trgovinskih veza sa Sovjetskim Savezom, plaćale su naftu putem svojih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda. U trenutku taj je sistem prestao postojati, a za kupovinu nafte, pa i ruske, bili su potrebni dolari. Ovakvom neočekivanom promjenom privrede zemalja Istočne Evrope bile su uništene i, umjesto očekivanog privrednog razvoja i ukupnog prosperiteta pod njemačkim uticajem, baš prema strategiji Bžežinskog, postale su američko-britanski „vazali“
[1] Dalje Bžežinski, str.6
[2] Dana 29. novembra 1989., nekoliko dana nakon pada Berlinskoga zida, visoko profesionalni ubojice digle su u zrak zaštićeni automobile predsjednika Dojče Banke Alfreda Herhausena, ključnog savjetnika Kolove Vlade, koji je samo nekoliko dana ranije u Val Strit Žurnalu govorio o planovima za pretvaranje Istočne Njemačke u najmoderniju gospodarsku regiju Evrope za samo jedno desetljeće, implicirajući da je takav gospodarski razvoj moguć na prostoru čitave Istočne Evrope. http://en.wikipedia.org
[3] Kuvajt je snizio cijenu nafte sa ionako preniske cijene od 19 dolara po barelu na nešto više od 13 dolara po barelu, čime je izazvao trenutni haos svjetskih razmjera, a posebno u kontekstu prijetnje daljeg snižavanja cijene
[4] Dalje Endal, str. 151
[5] 183.000 veterana iz Zalivskog rata, više od četvrtine koja je učestvovala u ratu, je označeno kao trajno onesposobljeno od strane Ministarstva za pitanje veterana SAD-a, sa druge strane Sadam Husein je odbio Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji zahtjev da se istraže posljedice osiromašenog uranijuma na civilom stanovništvu, tako da ove posljedice možemo samo pretpostaviti
