Tanka oštrica žileta rezbarila je moju butinu.
Držala sam mirno ruku da ne pokvarim ravne linije koje su sjekle moju kožu i meso. Mrzila sam naslage mesa na svojim kostima i nisam osjećala onu bol koja me gušila u prsima.
Kada premjestiš bol na neko drugo mjesto ona postaje nebitna. Sva ta krv što se slijevala niz moju nogu bila je u stvari olakšanje. Kao da je s njom istjecala ona bol kojia se zamotala u klupko u mojim prsima.
Povukla sam još dvije ravne crte da oslikam taj akvarel bola, da ga bar mogu locirati. Onaj u prsima nisam mogla. Bio je tu i gušio mi grlo. Sad imam bol u nozi koju mogu vidjeti, djelovati na nju, obrisati krv i krenuti dalje..
Zovem se Ivana i debela sam.
Najradje bih uzela nekakav skalpel i trgala to meso koje mi se zaljepilo za kosti i koliko got se trudila ne mogu smršati.
Imam sedam kilograma viška, tako bar pokazuje vaga. Po mom mišljenju to je puno više. Mnogi mi govore da umišljam. No meni su svjedok njegove oči pune praznine.
Moj dečko je jako dobar, ali voli mršavice i to je u redu, ne prigovara, samo ponekad daje dobronamjerne savjete kako da utegnem svoje tijelo.
Obrisala sam krv, rane su pekle i žarile. Ali sam osjećala nekakvo olakšanje.
Danas krećem na još jednu dijetu. Palim cigaretu i misli mi odjednom preplavi val sreće. Zamišljam kako će biti kad smršam. Moći ću se skinuti u kupaći kostim kad sam s njim i plivati. Volim plivati.
Pretvaram se da ne volim more i da mi je to dosadno samo da se ne moram skidati. Zadnji put kad smo išli na more, dok je ljetni povjetarac kroz prozore sobe nosio miris mora i borova, a on spavao, htjela sam se iskrasti u sred noći i otići do obale i plivati. Ostala sam ipak u sobi i uvjeravala sebe da sam potpuno sretna. On me voli, možda ne na način na koji bih htjela ali me voli. Ne mora me gledati kao božanstvo, moje tijelo nije hram, više nalikuje na nakupinu blata zalijepljenog na kosti.
Sad sam na dijeti i razmišljam o nekom tretmanu lica jer on ne voli bore. Ja volim svaku njegovu boru, bez nje on ne bi bio on, ali ja sam svakako "na svoju ruku"
On je slikar i može imati kakvu želi, što mi je nekoliko puta obzirno natuknuo kada sam se nešto zezala.
"Ivana, ja ti i ne govorim neke stvari da te ne bih povrijedio", rekao mi je tu noć na moru.
I ja sam toga bila duboko svjesna. Tiho sam jecala cijelu noć bez glasa da ne bi osjetio da plačem. Sramila sam se svega što jesam u tim nekim trenucima. Osjećala potpuno bezvrijedno. Prestala sam prigovarati i najčesće se osjećala kao njegova sjena nacrtanog osmijeha.
Slika neke genijalne apstrakcije u kojima se nazire žensko tijelo. Savršeno žensko tijelo. Nekoliko puta je pokušao naslikati mene, pitala sam se zašto su uvijek u tim crtežima suze na platnu.
Valjda zato sto plačem često.
Ne krivim ga. Ni ja ne volim to svoje meso, ta mržnja je otišla tako daleko da ga sječem žiletom, da ga povrijedim, da nestane s mojih kostiju.
Ova dijeta mora uspjeti. Već sam se smješkala haljinama koje ću nositi. Onda će me voliti onako pravo i možda na njegovom platnu ugledam ponekad i svoje tijelo.
Već nakon mjesec dana osjetila sam promjenu na vagi i hlačama. Ali i ogromnu vrtoglavicu. No, nisam htjela da mi ništa uništi sreću. Gladovala sam i uživala u tome.
"Ivana, Ivana, probudi se", osjetila sam šamare na licu i vodu na vratu kojom me polijevala prijateljica dok sam ležala na podu ureda. Ne sjećam se kako sam dospjela na taj pod, samo se sjećam izmaglice u mojim ocima, tren prije padanja u nesvijest.
Zvuk hitne je parao jutro, vikala sam da sam dobro, no nisu me slušali. Bolnica, infuzija, nalazi krvi bili su toliko loši da me nisu puštali na miru, boca za bocom infuzije se ulijevala u moje vene a ja sam plakala jer je moje tijelo kapituliralo.
Mlada doktorica na vratima, prijekoran pogled....
"Ivana, zašto si to uradila sebi..kažu u uredu da nisi jela danima?"
Nisam mogla pričati, vilica mi se zgrčila od bola.
I on je došao, uzeo me lagano pod ruku i izveo na klupu ispred bolničkog odjela.
Prijekorno me gledao.
"Jesam ti rekao da to ne radiš, bolje uzmi utege i treniraj, ovako ćeš samo oboliti a i opustit će ti se koža i meso. Nemaš mišića i trebaš trenirati.
Još sam jače stiskla ogrtač jer, istina, nisam bila zategnuta, sila gravitacije učinila je svoje, osjećala sam se mlohavo i bezvrijedno.
I ja sam nekada slikala i uvijek sam se nadala a i oni bliski meni,da ću opet početi. Na moje crteže bi rekao par opaski, ok su, ima puno gorih..kao kad djetetu daješ utjehu.,,u stvari,sada mislim, da ih se stidio, što me gore bolilo nego onaj pogled na moje tijelo.
Ja sam njegove slike obožavala, od onih na kojima se naziru savršena tijela nekih drugih žena do onih o životu, smislu, besmislu..svima sam im davala imena.
Kao da je važno slikanje, ja samo želim da vidim taj plam u njegovim očima.
I onda, niotkuda, na klupu do nas je sjeo par. Ona i on u nekim kasnim pedesetim. Imala je razbacanu kosu, cijelu lepezu bora..a on, muškarac do nje...on je gledao u to lice kao u remek dijelo božanskog stvaranja.
Držao ju je za ruku i gledao. To je taj plam, u sebi sam vikala. I nije ona ni mršava, ni mlada ni lijepa, sva ljepota svemira se slila u njegova dva oka...
Oštar bol mi je proparao lijevu stranu u prsima..rekla sam mu da ide..
Bio je divan covjek ali nije bio za mene, bila sam previše nesigurna u sebe i nisam bila za njega.
Gušili smo jedno drugo, čak je i prestao slikati jer sam na njegovim slikama prepoznavala tijelo žene koju je jos dijelom volio kada je bio sa mnom. Plakala sam često zašto sam mu pokazala bol i čekala da opet krene slikati, više mi nije bitno bilo što će slikati samo da slika.
A sada..
Gledala sam ga kako odlazi i sebi govorila: Proći ce...
Osjećala sam bol ali i neko olakšanje.
Nisam više bila na tom vječitom peronu čekanja.
Čekam da smršam, čekam da me zavoli, čekam da spomene zajedničku budućnost, čekam da se uselim na njegovo slikarsko platno..
Više nisam čekala ništa.
Jer uzalud tijelo, uzalud dijete, uzalud moja ljubav..
Ne voli te Ivana na način na koji zeliš i nikada te neće gledati pogledom kojim ovaj muškarac gleda ženu. Volio te je zbog tvoje ljubavi koja je bila kao uragan.
Bacila sam uplakane oči na onaj par na klupi..
...A onda su se bolnički parkovi odjednom pretvorili u polja lavande a betonske čudovišta iza te klupe sličila su na vjetrenjače na nekom usamljenom brdu. Samoća te stisne ponekad jače kad ugledaš te neke slike u prolazu.
Njih dvoje, gledali su se na toj klupi. Taj pogled u njegovim očima brisao je surove krajolike grada koji je žderao bukom tramvaja još jedno predvečerje.
Gledao je u njeno lice kao da je remek djelo božjeg stvaranja. Sasvim obično lice ispresječano borama.
A ona..učinila mi se tako lijepa....
To lice sreće brisalo je brazde na njenom licu, godine.. Nesavršenosti su se pretvarale u sklad nadzemaljske ljepote.
A polja lavande gubila su se u nekom sasvim običnom proljetnom predvečerju...
Svi ljudi koji uđu u naše živote nauče nas nekim novim spoznajama o samima sebi, razmišljala sam poslije mjesec dana.
A na mom štafelaju bez srama se smješkao ljubičasti akvarel polja lavande.
U sutonu...
