Ko god je kliknuo, možda nehotice ili pak s ciljem, na ovaj blog, sasvim sigurno mogu reći da je očekivao ili neku isuviše pretjeranu romansu ili neku, ma šta ti znam, patetiku o neuzvraćenoj ljubavi. Na šta će ovo izaći, ni sama ne znam. Pa da vidimo..
Ono što me najprije spotaklo da uopće počnem pisati nešto o ovom je pitanje koje mi se vrti u mislima dugo vrijeme (ne svega nekoliko sedmica ili mjeseci.. jako dugo): "Šta je ljubav?" Tragam za tim odgovorom. Želim tačnu definiciju ljubavi. Ja, vječni protivnik definicija kao sredstava ukidanja slobode, zahtjevam vraž'je prokletu definiciju ljubavi. Najzad, ne znam ni zašto me to toliko opterećuje, emocija kao emocija.. Ali, onda se postavi pitanje: "Da li je to uopće emocija?" O Gospode Bože, ima li kraja ovim samonizajućim pitanjima?
Pa se onda sjetim Selimovića i njegovog (po fejsbuku, tviteru i ostalim popularnim socijalnim mrežama) citata: "Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog." Pa onda pomislim valjda je čovjek u pravu, mani se toga ženo božija.. Pa se onda upitam da li to "nešto" zvano ljubav uopće postoji? Mislim, za sve postoji način dokazivanja nečijeg postojanja, tako valjda postoji i za to? Kako da to saznam? Putem nauke? Odlučih ipak ispitivati ljude oko sebe. Odgovori su glavnom bili tipa "to ti je ono kad voliš nekog" ili "ajoj pa to moraš osjetiti da bi znala". Hajde u redu i to sve, ali šta onda znači voljeti nekog ako je to ljubav? Niko ništa ne odgovara. Hvala na pomoči, idemo dalje.
Obratimo pažnju na društvene mreže. E pa sveta majko božija, hoću li i jedan dan ući na fejsbuk a da ne vidim slike "zaljubljenih parova" kako iskazuju svoju "ljubav" na osnovu tuđih citata i svakojakih "stickera"? Zatim, mislim da sam se pogrešno izjasnila rekavši zaljubljenih parova, jer često puta bijah svjedok ljudima koji govore da simpatija, zaljubljenost i voljeti nisu jedna te ista stvar. Još više konfuznosti, ma samo udrite.. Kako nije jedno te isto? Ne mogu biti valjda tri simpatije, jer eto to nije ozbiljno, a voljeti nekog je ipak ozbiljno samo se jedna osoba voli. Šta je onda biti zaljubljen? To je onda neka "zlatna sredina", pa su to onda dvije osobe? Da, tako je sigurno..
No, idem dalje. Gdje ću bolje saznati šta je ljubav nego da krenem od sopstvenog doma. Roditelji. Da, vjerovatno je to ljubav kad navikneš na jednu osobu i ono znaš da to mora biti tako i nema šta dalje tražiti, jer to zahtjeva tvoja sredina od tebe, jer su takvi svi, tako je sve, takav je svijet, takva je shema. Opet mi nije to to. Jedni pričaju o iskrama, nekim tamo poljupcima, iskazivanjima ljubavi.. Boga mi ja toga kod kuće ne vidim, ne vidim ni da razgovaraju o nečemu sem' poslu i eto tome šta ima za ručak. Izlapi li to možda vremenom? Pa kako, ako je ljubav vječna? Sad sam još više zbunjena. Ali kad smo već oko tog braka.. Pa mora biti to nešto jako onda kad se već odlučiš na to da s nekim provedeš ostatak svog života, da smrt bude samo ta koja će vas rastaviti. Mora, zar ne? Čovječe kako jezivo to samo zvuči "ostatak svog života"..Ali iz mog gledišta, jednom od milion slučajeva se desi da je smrt ta koja rastavi dvoje ljudi što se "vole". Obično to bude neka zgodna sekretarica ili mišićavi vrtlar. Šalim se naravno, niste valjda mislili da sam ozbiljna. Možda i jesam, ko zna. Nebitno sad. Kako onda da neka treća osoba bude razlog da se dvoje ljudi raziđu i kažu "ne voli me više". Ako je ljubav vječna onda to nije ljubav bila? Kako ste bili uvjereni da to jeste ljubav? Dakle, ni vi ne znate pa sve i svašta nazivate ljubavlju? Je li ljubav ako te obasipa poklonima, nakitom, naziva te lijepim nadimcima, pa ti misliš da je to ljubav? I onda ono, pa već mi je .... godina, vrijeme je za smiriti se, ženiti se, babo, mama već pitaju sine kad ćeš se ženiti. Pa onda nema ti druge nego kleknuti pred sadašnju djevojku i ti misliš da je to to, oženio si se jer to tako treba biti, jer i ti i tvoja okolina smatrate da je to pod moranjem, da je to obaveza, da to tako mora biti. Jeste, tako je i nikako drugačije. Ili nije?
Ali, zašto uopće se brak smatra tim nekim najvišim činom ljubavi. Shvatam to iz nekih ekonomskih razloga tipa porez i to, ono kužim sve. Ali je l' to znači da ja ako se ne udam za svog momka, mi se ne volimo? Pobogu brate, ko je taj što je postavljao ta neka pravila i crtao shemu za ovo sve? Ništa mi jasno nije, neka mi da neko uputstvo kad je već bio vrijedan da to sve uspostavi.
Onda gledam one neke tamo "paćenike" kako oplakuju bivšeg/bivšu, kako režu vene, kako se opijaju, napušavaju, hoće da sebi život uzmu jer ništa više nema smisla. Je l' to ljubav? Ako jeste, nek me taj stadij zaobiđe zamoljela bih lijepo.. Navodno od toga oglupiš, oslijepiš, omršaviš, oboliš. Šta je tu dobro onda? Kako mogu onda reći da je ljubav nešto fino? Evo ne znam..
Nema ko nije čuo ono "samo rijetki nađu rijetke". Pa de vi rijetki onda meni recite šta je to ljubav kad mi, kako to omladina danas naziva, gusti to ne znamo.
Jebi ga, ne da mi se više.. Osamnaest mi je godina, balavica sam za mnoge, možda zato i ne znam šta je to. ALI STANI. Odakle "starijima" pravo da to govore. Kao djeca ne mogu znati šta je ljubav? Eh pa, ukoliko taj mit zbilja postoji, onda su valjda djeca ta koja znaju odgovor na to. Djeca su ta koja su čistog srca i koja nemaju nikakvih predrasuda i uslova o nekoj osobi.
Dobih riješenje, odgovor znaju djeca.
