Tek što zima kaput skine,
i proljetne počnu kiše,
U proplanke i doline,
ljubičica zamiriše.
Nigdje ko u mome kraju,
ona tako ne miriše,
Toplo ko u zagrljaju,
ona cvate, ona diše...
Sklonjena od stope tuđe,
u prikrajku neskrivena,
U pazuhe čula uđe,
davnom sjetom umivena.
Nigdje ko u mome kraju,
ljubičica ne miriše,
u Prisoju i u Gaju,
ona istim dahom diše.
U gorički suton pada,
crni oblak prepun kiše,
daleko od svjetla grada,
ljubičica snom miriše.
Od kad pamtim, stari znaju,
gorda, svoje čari kriše,
nigdje ko u mome kraju,
Ljubičica ne miriše...
Gorica, 01.04.2013.
