Pitanje samoće je de fakto nešto što ne treba omeđavati u „bukvalistički“ pristup osjećanjima. Samoća nije uzrok sili prilika, samoća je individualna stvar čovjeka kao društvenog bića. Ona je najkvalitetnija kada je umjetnički opisana. Pisac ustvari drugačije i ne funkcioniše. Nađite mi pisca koji će biti trajno zaposlen u nekoj kolektivnoj i mnogoljudnoj firmi, gdje će zarad posla morati sklapati ogroman broj kontakata, sticati velika i česta prijateljstva, sa druženjima, izlascima na večere koje su prepune žena i pitanja. Ima, ali to su oni što misle da su pisci. To je kao novinar koji kaže da ne vrijedi istraživati uzrok već sakupljati podatke sa pijace. Pravog pisca to iscrpljuje i dovodi ga do tendenciozne nezainteresovanosti za onim što treba baciti na papir. Njemu treba samoća da bi stavio ono što ima, u uobličenu formu svoje stilske figure. Ako to već kaže jednom uz čašu vina, dok se znoji i čeka reakciju slušaoca, svoju misiju je ispunio, a riječi izgovorene će otići uz vjetar ili niz maticu tog razgovora, u tešku nepovrat, u disharmoniju svakodnevnice. Svakodnevnica je glupa, ona nema note, ona nije muzika i ona je puna glupaka koji se trude da citiranjem drugih ispadaju pametni.
U tom, disharmoničnom svijetu pisac nema izbora nego da otima momente koji se daju oteti i sklopi ih u jednu cijelinu, koja će opet imati smisao od početka do kraja, koja će svojim lakim otpušenim ventilom natjerati čovjeka smrtnika da pročita u dahu njegov manifest. Manifest samoće. Tako bih mogao nazvati ovaj problem, koji se nameće kao fraza. Strah od samoće ili neki neverbalni sukob sa sjenkama. Sada ću da dam sebi to pravo da pronađem pravi citat nekog drugog ko je čini mi se davno prije mene shvatio ovu stvar harmonije. Čitam ovih dana H. Milera (Rakova Obratnica) i pronađoh tu dilemu kod njega. „Umetnik je uvek sam – ako je umetnik. Ne, ono što umetniku treba jeste samoća.“ Složio sam se odmah oko svih daljih pitanja u ovoj knjizi. Sve nedoumice koje sam uspostavljao godinama i koje sumi se taložile smjestio sam u neki rezervni magacin, zaključao ih katancem i minirao magacin, da niko ne otvori tu prokletu stvar. Kao pandorinu kutiju bacam u zaborav sve i ne dozvoljavam nadi da vlada sa mnom. Nada kažu poslednja izlazi, po mitologiji, a ja se odričem i nade. Ne treba mi nadanje, pored mene svjesnog da radim sa svojim životom šta mi je drago.
Stalno su mi pretresali savjest neki budalasti poltroni, dendiji (kicoši), sakupljali za sebe informacije, čačkali po mojim snovima, a ja budalast se povjeravao, misleći da čovjek može da bude čovjek, da se čovjek ustvari osjeća srećan ako dijeli sa drugim svoje želje, strahove, stremljenja i sreće. Mislio sam da ću iskrenim gestom okrovenja dozvati sve potrebno sebi, a da ću zaboraviti da pišem i da će me u cijeloj toj skovanoj situaciji disharmoničnih druženja napustiti očaj koji vidim oko sebe. Da ću srećno zasnovati porodicu, da će se desiti jedared neka uzvišenija sreća od one koju sam pokušavao zamjeniti pisanjem. Ne prevario sam se. Oni koje sam smartao razumnim ljudima su obični energetski vampiri kojima nije sveto ništa i kada se kunu u boga, oni koji ne razumiju ništa i kada ti sufliraju u tvojoj priči, oni koji ti pomažu kad ti je potrebno, a traže zauzvrat minimalno. Sve je to obična laž. Oni ustvari koriste tvoj prostor da ti dočekaju i važu riječi. Oni su ti koji će prije tražiti kontradiktornosti nego pametne stvari. Oni su licemjeri koji će da ti skraćuju obična uživanja, jer će stalno da protestuju protiv tvoga neminovnog Ja, pa se i u kafani za istim stolom moraš osjećati kriv pred takvim budalama, ne želeći da im iskvariš prostor da se izraze. E pa tako se ne stvara ništa nego se udovoljava tuđim željama, a tvoje Ja ostaje na kritiku gluposti i njihovog krajnjeg neshvatanja.
Stalno sam se plašio samoće. Beskrajno me je plašila samoća i ona mi je bila moj nevjerovatni neprijatelj koga nisam vidio. Što sam više uživao u društvima svakojakih karaktera, sve više me je mučila samoća. Plašio sam se da ne ostarim naglo, da me ne zaboravi familija, da me se ne odreknu drugovi, da ne doživim da ostanem sam na svijetu i o tome sam stidljivo pričao, tajno se povjeravao i strepnjom molio nečem što nisam razumio, nekim bogovima ili astralnim tvarima da mi daju snage da ostanem i postanem dovoljno jak u prostoru i prihvaćen u svijetu onih koji će moći da me slušaju, da učestvuju sa mnom u mojim stvarima, da budem u mnogim krugovima. Kako sam bio budala. Pisati znači biti, a družiti se znači utopiti se i zaista jednog dana nestati. U to vrijeme sam zaista bio usamljen, jer velika grupa konzumenata ograničavala je moje Ja. Nikada se ne treba truditi objašnjavati ljudima šta radiš, kakvi su ti stavovi, razglabati sa drugima o svojoj namjeri, a pritom piti sa njima i učestvovati u njihovim običnim životima. Sujeta ljudima neće dati za pravo da te na pravi način kritikuju, neće ti davati savjete dobronamjerne, već će ti poturati svoje mišljenje kao apsolutnu istinu. Zato treba pisati i izolovati se. Druženje je granica običnosti, tada ostavljati svoj rad na stolu,a dozirati u mjeri priče o tvom problemu kao pisca. Time postižeš jedini cilj u ovome svemu. Da te čitaju, a njihova je stvar šta će misliti bez tvog prisustva fizičkog. Ko je spreman da ti se suprostavi, taj će da se suprostavi istom mjerom. Trač iz kafane će biti tako daleko od tebe. Sve što ti treba je tvoj radni sto i distancirano prisustvo tvog tijela. Dovoljno je da znaju da si tu negdje i da si to objavio. Dobronamjerni će se obradovati, a zavidni će trgati kose sa glave. Tvoj način pobjede je izolacija u opšte-prisustvu. Ovakav vid samoće je plodan i neophodan. A ta moja fizička samoća se nikada neće dogoditi i uvijek ćeš imati one koji te vole, (mada niko ne mora da te voli) ljubav je nuspojava iskrenosti. Jednostavno, što te manje vole licemjeri to te više cijene neki koji te upoznaju. Ako te upoznaju sa onima koji su spremni da govore umjesto tebe, a o tebi i u tvom prisustvu, može da ti se desi da te smatraju šarlatanom koji nema svoje Ja. Jer nadovezuje se misao – Igraš za ekipu, igraš za tuđu korist, a sebe podcjenjuješ.
Neću da koristim neke neiskrene i teške riječi koje bi bile suvišne u ovoj ( ne znam kako se zove stvarno ovaj tekst ) kolumni, već da na krajnje normalan i opšteprihvatljiv način dočaram šta stvarno treba da se zbiva sa čovjekom koji odluči da piše i koji su njegovi problemi. Šta treba da osjeća i čemu treba da se pokorava a šta da izbjegava. sa druge strane mora biti spreman da se suoči sa svojim manama. Dragoslav Mihajlović je brilijantan pisac koji je rekao da „Svaka knjiga za pisca postaje poraz“ naravno polazeći od činjenice da od miliona čitalaca jedne knjige možemo stotine izdvojiti kojima se ona takva sviđa, a ogomna većina će je ignorisati ili im se neće svidjeti. Za to je potrebna izolacija individualne samoće, neophodni „manifest samoće“.
I na kraju krajeva, ko je mjerodavan da stavlja svoje šape na moju riječ, osim onih kojima je povjereno da moju pisanu formu protumače. Drugim riječima, ne brbljajte sa budalama, nego pišite i djelite svoje ideje ljudima koji su spremni da vam izađu u susret, da vas pročitaju i da vas pravedno kritikuju i kažu vam sve što misle. Za mene je blagoslovena ispravka uz žestoku kritiku mene samog, ako sam pročitan, a prokleta trač partija, na neviđeno slijepo i gluvo upražnjavanje te najveće pošasti ljudskog roda, a to je zavist. Rak koji društvo dovodi do stagnacije.
Sve ideje su prazne dok se izgovaraju. Ideje su ostvarene kada su napisane i predočene kritici, ma kakva ona bila. Ne misli da znaš sve, jer će te pojesti tvoja riječ, a Volter je najbolje rekao i sa tim bih završio, pa nek ispanem budala, a nadam se da neću jer se slažem;
„Dok čovjek traži mudrost zaslužuje titulu mudraca, a kad pomisli da je popio svu mudrost svijeta, postaje budala.“
Uživajte u samoći i manifestu sopstvene kreativne samoće !
