Zamisli sto za kojim, zagledani u panonsku ravnicu, sjede kartaši, ratnici paorskih srca, namćori i pijanci, dok neki klinci velikih očiju upijaju svaku riječ.
Riječ koja se miješa sa avanturama Toma Sojera, tjera na putovanje, traganje za tajnim svjetovima i snovima iz kojih će nas jednoga dana, tek na tren, probuditi mali cigan sa violinom i nepoznatom pjesmom koju prvi put čujemo, a već godinama je znamo.
Pjesmom koja će ličiti na sevdalinku, a opet će donositi dašak mira koji narušava samo Dunav koji gleda i pretiče ljudske sudbine zavidno gledajući tvrđavu obasjanu svjetlošću noćnog dukata, saputnika sanjara, zaluđenika, svih onih kojima je testament tek skica na kutijici šibica.
Trk od škole do stadiona, u glavi neka lepa protina kći, snaša sa salaša, a u sjećanjima još tinja želja za prvom ljubavi, onom zbog koje se gubi razum, a stihovi prepravljaju da bi ličili na nju:
Tad još nisam ništa znao i još nisam vjerovao da je život prepun rana
jedino mi važno bilo da postamem lijevo krilo il centarfor Partizana
Tad sam iznenada sreo najtoplijeg ljeta deo to su njene oči bile, imala je smeđu kosu, male pjegice po nosu, tanku mašnicu od svile"
Da li je smrt prebrza ili je ipak ponekad preduhitre konji vrani koji nekom dragom licu nose pismo sa Galicije, ili budimpeštanski snijeg zametne tragove, a putevi u žicama izazovu izdah i vječnu tugu za jug.
Koliko boja treba dodati na portret života da bi slika bila bar za nijansu ljepša od boje jeseni, i koliko zvijezda treba pomjeriti da bi zauzele raspored mladeža na njenim leđima.
Koliko tužnih balada treba ispjevati da bi se nadmašila tuga čovjeka sa mjesecom u očima i koliko suza proliti gledajući golobrade mladiće i njihove djevojke koje ih suznih očiju ispraćaju uz molitvu da rata ne bude.
Da li znaju li svi oni bahati, oni sa kojima smo dotakli dno dna da je i u sivilu vremena bio neko hrabar da kaže jebite se devedesete, da plavom održi lekciju časti, Gedi (gluperdi) lekciju morala i svima da snagu i kaže nam da moramo živjeti slobodno. Al dobro, neko to od gore vidi sve kad časni zemaljski sudovi zakažu.
Da li sve Elenore, Julije, Nevene... znaju da je Olja najbolja i da u ravnici provincijalka nije uvreda nego vječita inspiracija.
Koliko djevojaka čeka nekoga svog, slučajni susret, taj lakovani kofer, oči neke drage vještice u koje se zaljubiš i uzalud čekaš da ostare. Koliko djevojaka sada zna da ih ljubav kojom su zasipane čini mladima, a ne kreme za bore.
Na koncu, svaki Petar Pan jednom odraste, ostare i krene na put, da zajedno sa svojim dedom ore neke nebeske njive dok pokraj njih stari Nestorov, gospon Čeda i još jedan pale lišće sa one lipe koja je rasla zajedno sa radoznalim bićem koje je, eto tako, u prolazu obuklo kostim čovjeka.
Laku noć dame i gospodo. Eto, i ova predstava je završena.
Nadam se da ste uživali u njoj.
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine.
Nadam se da ćemo se još videti/ponovo sresti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu.
*
*
Kad odem
Kad me đavo isprati, glavnim sokakom
I kad mesečina zaveje moj trag
Nemoj tugovati, jer jednom svakom
Mali nemi slavuj doleti na prag
Kad odem
Kad zamumla vetar zimske očenaš
I kad mrtvo lišče potera u kas
Za kaznu prognače i tamburaše
Zbog pogrešne pesme, u pogrešan čas
Hej, budi jaka ti
Najlakše je plakati
To nam samo Gospod svira
Jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu
Strah me da prođem, al' proći ću
Znam, laf si stari ti
Nemoj sve pokvariti
Kresni samo jednu sveču
Na svetog Jovana
Ne čuvaj, dugo pepeo tih dana
Kad jednom odem, a poči ću
Kad odem
Kad u prozor staviš prvu hrizantemu
I kad popucaju divlji kesteni
Ne pali uzalud, fenjer na tremu
Kad me otmu magle jedne jeseni
Hej, budi jaka ti
Najlakše je plakati
To nam samo Gospod svira
Jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu
Strah me da prođem al' proči ću
Znam, laf si stari ti
Nemoj sve pokvariti
Kresni samo jednu sveću
Na svetog Jovana
Ne čuvaj, dugo pepeo tih dana
Kad jednom odem, a poći ću...
