Već duže vremena imam potrebu da napišem nešto o tzv. „RTV kanalu na hrvatskom jeziku“ , ali uporno izbjegavam navedenu temu s obzirom da ja kao pripadnik „nekonstitutivnih“, (za)ostalih naroda u BiH, možda i nemam pravo o tome pisati. Ustvari, ne možda nego sigurno , jer ko sam ja da uskraćujem pravo jednom „konstitutivnom“ narodu da ima RTV kanal na svom jeziku.
"Ako Švicarska može imati RTV kanale na njemačkom, francuskom i italijanskom, zašto i BiH ne bi mogla imati srpski, hrvatski i bošnjački RTV kanal?"
Ovim pitanjem mi je sinoć u emisiji „Pošteno“, urednik (povremeno fašistoidnog) portala Dnevnik.ba, Milan Šutalo otvorio oči! Zaista... Sve ove godine sam mislio da, za razliku od Nijemca, Francuza i Italijana, koji zajednički jezik najlakše nađu na engleskom, građani BiH pričaju jezicima kojima se bez problema sporazumijevaju.
Sada mi je tek jasno zbog čega me komšinica Milka namrgođeno gledala kad bih je svako jutro pozdravio, dok bi ona požrtvovno „čuvala“ parkirana auta ispod njenog prozora. Sada mi je jasno i zbog čega bih nakon „Dobar dan komšija, kako ste?“ od komšije Ante najčešće dobivao odgovor „Što radi omladina?“. Jasno mi je i zbog čega sam komšiji Emiru bezuspješno mjesecima objašnjavao kako će upaliti računar...
Pa oni me nisu razumjeli! Komšinica Milka je očito mislila da joj svako jutro nezahvalni komšija, na njeno „Dobro jutro“, odbrusi nešto polurazumljivo, Ante već deset godina misli kako sam nekulturno derište koje ne zna ni pozdraviti starijeg, a komšija Emir možda ipak nije previše star da shvati kako radi računar, već nije razumio moje upute... Ja sam očito imao sreće, pa znam pomalo i bosanskog i hrvatskog i srpskog jezika.
Što više razmišljam, stavovi "novinara" Šutala mi postaju sve jasniji, a njegovi argumenti sve jači i jači...
Možda je zaista rješenje svih bosanskohercegovačkih problema osnivanje tri nacionalna RTV kanala kako bi Hrvati u BiH, napokon, u dnevniku na hrvatskom jeziku (kao do sada na Dnevnik.ba?), mogli čuti o kriminalu „legitimnih“ predstavnika za koje godinama uporno glasaju ne znajući za njihov kriminal jer, naprosto, nisu mogli razumjeti voditelja dnevnika. U emisiji „Povijesni hrvatski dom“ svehrvatski puk bi napokon imao priliku da sazna kako se brzo i jednostavno može sagraditi velebna vila i kako se preusmjerava rijeka radi protjecanja uz skromni stolni dom.
Napokon bi i Bošnjaci u Hercegovini na „bošnjačkom kanalu“ saznali kako njihovi politički lideri u FBiH i Bosni i Hercegovini ne podržavaju teritorijalne i institucionalne podjele za kakve se zalažu njihovi prvaci u Mostaru. Saznali bi Bošnjaci u svim krajevima BiH i kako su milijarde maraka poslane za vrijeme rata, umjesto u obnovu države, završile u temeljima raskošnih vila i nepostojećih aerodroma. Nakon desetljeća ugnjetavanja i negiranja, Bošnjaci bi na svojoj televiziji , u emisiji „Naša mala Avlija“, napokon mogli čuti ponešto i o svojim političkim velikanima i njihovim skromnim stanovima do kojih su došli „po zakonu“.
Na srpskom „S kanalu“ Srbi bi još jasnije i glasnije mogli čuti o velikim razvojnim projektima njihovih političkih lidera od kojih koristi imaju svi, osim građana… Možda bi u dnevniku konačno čuli i kako se u ime „srpstva“ rasprodaje sve što se rasprodati može, te kako Vlada zabranjuje štrajkove prosvjetara i policije jer se već smanjene plate opet smanjuju. U posebnim biznis emisijama, nazvanim „Srpska posla“, gledaoci bi mogli na praktičnim primjerima učiti kako od skromne predsjedničke plate skrpiti skromnu milionsku imovinu.
I tako, nakon godina neznanja i negiranja prava jednom konstitutivnom narodu na informisanje na svom jeziku, shvatio sam da sam pogriješio i da je švicarski model, koji zagovara „uvaženi“ novinar, ipak spas za našu državu.
Napomena: Ukoliko niste u mogućnosti da razumijete cjelokupan tekst preporučujem Google Translate.
Napomena: Ukoliko niste u mogućnosti razumjeti cjelokupan tekst preporučujem Google Translate.
Напомена: Ако нисте у могућности да разумијете комплетан текст препоручујем Google Translate.
