(Dobra) djela nikada ne prođu nekažnjeno. Djela uopšte. Valjda je to dobar primjer zakona akcije i reakcije, bar za nas laike.
Pričaš o stanju o kulturi-kažu okreči zgradu. Spominješ gladne-kažu ugrožavaju nas iz Federacije. Sretneš neku rodbinu-kažu prevario me taj i taj. Izvinite molim vas, a šta je tema današnje emisije?
Sa svih strana kao grabljivice traže riječ, misao, želju, pogled, fotografiju, ma bilo šta da stvari izokrenu i pokvare kao igračku. Igračaka je, na sreću ili na žalost, mnogo; igračke smo i mi, i naši životi. Kad se pokvare, dolaze druge.
Davno su prošla vremena kada su negativci letjeli na metli, bljuvali vatru i smijali se karakterističnim smijehom iz crtanog ili iz slikovnice. Mnogo lakše je, izgleda, bilo u vrijeme našeg djetinjstva kada se znalo koju vrstu reakcije proizvodi koja akcija. Što smo stariji, stvari se sve više izokreću, jer smo valjda i mi u dilemi iz koje perspektive gledati. Najteži oblik bljuvanja vatre je onaj u kojem se svaka mala akcija, svaki minijaturni pokušaj da se nešto pokrene, u samom začetku omalovaži i precrta. S tim oblikom susrećem se najčešće.
Nećemo male korake! Hoćemo svijet po mojoj volji bez da izađem iz kuće! Ja ću da ti pokažem u jednoj rečenici šta ne znaš, bez da pokažem kako ja znam!
Takvi, „neokaljani“ i iznad svakog malograđanskog i nebitnog djelovanja, guše svaki uvod u bolje. Procjenjujem da su čak opasniji i od ovih što nam svakodnevno govore da nam je divno, da smo u procvatu i ekspanziji. Najlakše se opravdati samom sebi: ne mogu, jer ne valja ovaj koji je pored mene; neću, jer plan nije dorađen do kraja; ne pokušavam, jer sam genijalac koji se ne uklapa u tu masu.
Skidam kapu svima u ovom gradu koji neumorno misle, pišu, rade, popravljaju, posrnu, ali nastave; oni dobro znaju ko su, jer i kad se ne leti na metli, iz čovjeka ipak „zrači“ odsustvo dobre namjere....
