Skupi fino sve svoje emocionalne prnjice u oronulu kesu, stavi je na rame, hodaj malo s njom gradom, paradiraj tako k'o kreten neka ti se smiju, zasluzio si. I kad dodjes na sam kraj ceste, pred liticu, pogledaj ka dolje i razmisli malo je li bolje bacit prnjice il' bacit sebe. Dolje smrdi, bolan, dole je gadno, a i polomićeš se. Nije fazon da se ubiješ, kontaš, ne možeš se ti ni ubit. Nego, ako padneš sad ti, samo ćeš slomit pokoju koščicu (ionako beznačajnu), a preživjet će onaj gad, a i onaj drugi gad. Preživjet će i mozak i srce, a to nećeš, nit ti treba.
Zato fino, pogledaj to nebo iznad sebe, pogledaj plave oblake i topli vjetar nade. Šalim se, ništa od toga ne postoji, no ajmo se pretvarat da smo u nekom paralelnom univerzumu gdje puše vjetar nade i gdje ima neke jebene pozitive.
Znači, gledaj ka pozitivi!
Pravi se da je ima!
Eh sad, kad si fino zamislio taj svoj lijepi, zdravi, pozitivni život koji te čeka, sad fino izvadi kutiju cigareta. Eh taaako, dobar dečko. Sad stavi pljugu u usta. Prije nego što je pripališ, uzmi taj upaljač i dimom lijepo i smireno spali kesu sa prnjicama da zajedno sa tim smradom i zajedno sa vatrom u kojoj gori sve već izgoreno, prebijeno i umrtvljeno, nestaneš i onaj ti koji je bio poslušna i dobra lutkica.
Gore stvari, gori ljubav, gori sreća, gori povjerenje, mmm, koji miris.. Udahni ga duboko, posljednji put ti je to da bilo kojim čulom vidiš i osjetiš te ofrtalje osjećaja. Sad pogledaj u pepeo koji je ostao. Dobro ga pogledaj, a onda puhni i neka ga nosi vražiji vjetar niz liticu.

Sad lijepo zapali tu cigaretu. Neka ti duhan draži pluća, osjeti ga kako se sliježe u tvojoj nutrini. Uzmi sad crveni karmin, izvadi ogledalo. Stavi taj karmin uredno i pedantno na usne. A onda, pogledaj se u oči duboko, osjeti svoje vlastito srce i njegove spore otkucaje. Smiri ga, veži ga. Kljukni ga nečim, nakljukaj tabletama to srce. I reci mu da više nikad, nikad, nikad ne radi ništa na svoju ruku.