foto: ilustracija Amanda Cass
Naučila sam da ne čujem toliko toga što zuji oko mene. Naprosto, život te (na)uči mnogo čemu pa i takvim stvarima. Nauči te da isključiš nebitnosti, da razdvojiš žito od kukolja, odnosno da posložiš prioritete i posvetiš se ljudima i stvarima koje su važne. Ali, ponekad zujanje bude glasnije i jače od tvojih misli i isključenosti, čak i od tvoje tuge. Zujanje oko tebe i ove jeseni je ujedinjeno u još jednoj dobro poznatoj mantri. U proljeće je to "kakvo je ovo vrijeme, nema više pravog proljeća", ljeti je to vrućina koja ne da disati, zimi iznenađujući snijeg koji niko ne čisti. A jesen, onako zlatna i lijepa, dođe baš onako kako Kami napisa da je to drugo proljeće u kojem je svaki list cvijet. Uživa se u šuštavosti tog lišća pod stopalima, sunčanim zrakama koje miluju obraze, preostalim kafama u baštama i na terasama i još nekim toplim sitnicama. A, onda, dođe novembar. Odjednom, sve postane hladnije, mračnije i tmurnije. Da li je zaista tako? Sudeći po neprekidnom zujanju oko mene, izgleda da će novembar i decenijama nakon što nas ne bude, nositi onaj teret teškog epiteta da je najdepresivniji i najsumorniji mjesec u godini. Opet ne mogu, naivna ja, da se ne zapitam, da li je on to zaista zaslužio i da li takav istinski jeste? Meni, recimo, i pored svih nošenja u nutrini i toliko naučenosti, koloplet sjete uvijek donese februar. Ali, to je druga priča. Ovu poklanjam novembru. Poklanjam je nama. Još više, poklanjam je vama.
Huče zujalice oko mene kako je "svima isto". Gdje će nam, bolan, biti svima isto i u najbanalnijim životnim situacijama, kamoli u onim velikim?! I gdje će nam i u tom "mračnom" novembru biti isto? Meni je novembar donio najljepše. Početak jedne priče koja je se ispreplela u najljepšu moguću ljubav, kakvu dožive rijetki. Novembar mi je u ruke spustio ključ koji je otvarao vrata topline doma. Njegov završetak, uvijek je donosio luckasta skrivanja poklona po ormaru ili nekim drugim skrovitim mjestima upravo u tom toplom domu, da bi on mogao u ponoć, kada nastupi decembar, nasmijan da se obraduje. I snažno me zagrli, kaže da nisam trebala ništa, ali da mi je zahvalan i zbog poklona, a još više zbog toga što jesam. Pritišće me još jedan novembar bez njega, guše me mučni podsjetnici na onaj jezivi, preteški u kojem je polako počeo da odlazi prema izvjesnom kraju. I kakav onda novembar može biti nego tmuran, siv i depresivan? I jeste, da se ne lažemo. Ali, nije to zbog njega samog, to je nešto drugo, intimno i što se moglo desiti u bilo kojem drugom mjesecu u godini. To je nešto moje. Prinudna samoća, kako je zovem, pretežak je teret za nositi. A valja ga nositi stalno, i mimo novembra. Meni je novembar toliko snažan tornado emocija. Ali ne zato što pljušti kiša, smrkava se već prije 16:30 ili "ko po ovakvom vremenu ima volje za bilo šta". U meni se smjenjuju jaki talasi, zapljuskuju me svježinom oni blagi i mirisni koji sada stvaraju pjenu najljepših mogućih uspomena i oni neprirodno jaki, koji stvaraju buru i ruše sve pred sobom. Talasi koji su polako za sobom vukli onog ko mi je bio sve i koji su mi, baš u novembru, odnijeli nekog drugog. Nekog silno bliskog, voljenog, mog. Ali, opet, ne mogu da klimam potvrdno glavom na ona zujanja, pogotovo ljudi koji znaju kakav bezdan tuge nosim u nutrini, da nam je svima tako jer je, zamislite, novembar i to njegovo vrijeme. Moja tuga je samo moja i ne daje mi za pravo da prema drugima budem neljubazna i mrzovoljna, da ikoga "krivim" za ono što nosim i sa čim se nosim, a kamoli da za tako nešto krivim vremenske prilike.
Pitam se, kakvo vrijeme treba biti da bi čovjek bio ispunjen i zadovoljan, ako ne i srećan?! Ima li veće sreće od zdravlja? Većeg smisla, pokretača, ičega na ovom blesavom svijetu što može da se mjeri sa dobrim nalazima? Nema! A vrijeme, k'o vrijeme, uvijek će biti ili kišno i sivo ili nepravedno i teško. Lako je zdravom pričati. Jeste, zato i pričam. Onu drugu boljku, onaj bezdan tuge, ostavim u sebi, u toplom domu, na mokroj cesti i odem na posao. Poneku kafu. Kod roditelja. Iskreno, ne ide mi se nigdje. Ajoj, pa kome se po ovakvom vremenu igdje i ide, pitaće opet one zujalice. Istina, svima nama dođu oni dani kada nam se ne mrda iz ušuškanog kreveta, ostaje u pidžami, kada nam se javi želja da ne treba ništa da radimo nego samo da se sklupčamo, izmjestimo i isključimo. Da, postoje, ali kod mene to nisu takvi dani. Takvi dani u mom životu više ne postoje. Mnogo je teži teret koji mene vuče da ostanem i ne mrdam. Takav teret vuče na dno, a ako ga dotaknete, nema nazad. Zato, koliko god težak bio pritisak onog givikta na grudima, trudim se da napnem sve svoje pore i ustanem. Posrćem, itekako posrćem. Ali, diže me ljubav. Zvuči suludo? Više bih voljela da vam zvuči poznato. Jer, osim onog najvažnijeg - zdravlja, ima li ljepšeg pokretača za život od ljubavi? Za život svakodnevno obični, za život među ljudima i svijetom, za život u novembru? Voljeti. Voljeti nekoga, nešto... naprosto, voljeti! Ima li šta ljepše upravo od te čudesne sposobnosti da voliš?! Ako te vole, to je posebna premija u životu, ali voljeti...
Da ne volim posao koji volim i da me na njemu ne čekaju najiskreniji mogući zagljaji koji poklanjaju najčistiju i najiskreniju ljubav, ne znam da li bih i danas, ma koliko egzistencija bila važna, bila sposobna da radim. Pogotovo da radim svim srcem. Da nemam roditelje koji su najsigurnije utočište, nabolji mogući prijatelji, podrška i zaklon, teško da bih danima izašla iz kuće. Da nemam divnog brata i nekolicinu časnih, srčanih prijatelja... ne vjerujem da bih kafu, do koje olovnim koracima odem, popila sa nekim drugim osim sa samom sobom. Nabrajati neću više. Koga i šta vi, zujalice, imate? Jeste zdravi? Jeste, a to je najvažnije. Nadam se iskreno da su i vaši najbliži. Imate li muža, ženu, dijete, brata, sestru, kuma, prijatelja, psa, papigu.... imate li ta čudesna živa bića koja vas okružuju i griju čak i kada vam se nad glavu nadvije oblak težine svakodnevice i neke lične tegobe, pa još u tom sivom novembru. Imate li neku stvar, bila ona krupna poput krova nad glavom, posla, hrane... ili sitna, a važna kao dobra knjiga, lijepa ešarpa, omiljena šolja za čaj... ako imate, šta vam može taj strašni, depresivni, tmurni novembar? Nije on kriv ništa, nepravedno su mu te gvozdene epitete dali. A, samo vi, drage moje, zujalice - kukalice, možete to da promijenite. Samo vi, niko drugi.
