O mrtvima sve najbolje, a ovi što su živi, neka im je Bog na pomoći...
Ovakav pokušaj atentata, pa i da je dio scenarija nekog filma "B" produkcije, bio bi izmasakriran kao jeftin, patetičan i krajnje neozbiljan, a "pokušaj" eliminacije srpske elite na ovaj način zaista ne zaslužuje ozbiljan osvrt. Ja bih se radije osvrnuo na (željene) posljedice ovog simpatičnog pokušaja spinovanja od strane vlasti, za koje sa velikom sigurnošću mogu da tvrdim da stoje iza ove budalaštine na osnovu koje je isplivao do sad opskurni lik nekog Boleta Stanišljevića.
Očigledno da je dvojici pajtosa, Bokiju i Miletu, očajnički potrebno da pokažu raji da su na pravom putu, da ovo što oni rade ima smisla, i da, eto, ima nekih "ekstremnih elemenata" koji se, kanda protive pravom putu kojim nas vode dva kormilara. Takođe, kakav je to srpski vožd ako na njeg' nije pokušano bar tri atentata? Eno, pogledajte istoriju, puna srpskih vođa na koje je uspješno atakovano: Karađorđe, knez Mihajlo, kralj Aleksandar Obrenović, kralj Aleksandar Karađorđević etc. Zar nije na ponos i čast svakom Srbinu koji puca na to da uđe u istoriju da bude u takvom društvu? A da ne pričamo da je posljednji Srbin koji je predvodio Srbe u bolju budućnost nesretno okončao svoj život prije vremena, stradavši od snajperskog metka. Naravno, govorim o Zoranu Đinđiću, čovjeku na koga bi da se ugleda svaki pripadnik srpske političke i svake druge elite, praveći od njega nešto što on sam ne bi nikad dozvolio, idola i lika u čiju se bezgrešnost ne bi smjelo nikad posumnjati.
Jedini problem koji ja imam sa tim pristupom jeste da su sad svi tumači lika i djela Zorana Đinđića, da su svi baštinici njegove zaostavštine, kako političke, tako i intelektualne. Ja ne želim da se priklonim tom shvatanju, da tvrdim da mogu da protumačim njegove stavove i misli, ali mi se nekako čini da se sam Đinđić, kao filozof, Habermasov učenik, ne bi složio sa ocjenom samoga sebe kao nekog čije stavove ne treba preispitivati. Pogotovo mi smeta činjenica da su Đinđiću tu etiketu onog koji zbori apsolutne istine prikačili isti oni koji su ga žestoko kritikovali prije njegove smrti, da bi njegovom pogibijom zapravo shvatili šta su izgubili, a sad iz nekog pijeteta prema mrtvima (opet taj kult mrtvih!) odrekli se svojih kritika upućenih prema Đinđiću, što je kukavičko-patetični akt zbog kog bi ih Đinđić žestoko kritikovao da je sada živ.
Opet, to je ništa u poređenju sa tim da i drugi pol srpske političke-filozofske-sociološke misli baštini Đinđića kao "posljednjeg pravog Srbendu" zahvaljujući (navodnim) stavovima Đinđića prema Kosovu, Evropi, pomaganju SPC i ostalim aktivnostima. Neću da kažem da su ti ljudi nekritički čitali i slušali Đinđića, ja jednostavno mislim da oni nisu bili u stanju (niti su to sada) da shvate Đinđića. To se pogotovo odnosi recimo na vladajuću kastu u RS, SNSD, koja nije shvatila da je Đinđić bio pragmatičar kome je u interesu bila dobrobit cjelokupnog srpskog naroda, pa je tako sarađivao i sa vlastima u Banjaluci, a ne zbog toga što je on nešto cijenio politički kurs Milorada Dodika i njegovih socijaldemokrata. Njihov socijalizam (i demokratija) sa izvornim socijalizmom veze nema, a pogotovo nema sa socijaldemokratijom evropske provenijencije, kojoj je Đinđić težio. Mnogi će u odbranu SNSD reći da su u Bosni specifične okolnosti, da je tu neophodna doza nacionalizma zbog toga što sa svake od tri strane postoji ista tendencija, ali bih podsjetio šta se desilo i šta je nastalo prethodni put kad se miješao socijalizam sa nacionalizmom, a to je sad ekstremno popularno u BiH.
No vratimo se našim "herojima" sa početka priče. Medijske mašinerije ne posustaju, ali počinje da nedostaje materijala. Spoljnih protivnika. Evropa se sve više bavi sama sobom i svojim ekonomsko-fiskalnim problemima, Miletovi pajtosi Bakir, Zlaja, Suljo, Fahro s vremena na vrijeme bace neki hejt prema Gospodaru, ali to više nije dovoljno, ne pali mase, čak su se i ovi Albanci smirili... Kako da se podigne popularnost, čime raja da se zanima, a što bi moglo da i nama podigne rejting dok stižu kamate na kredite i sa zebnjom čekamo sledeću godinu? Hajde da prikažemo kako je biti na vlasti teška rabota i kako smo ugroženi dok sjedimo u foteljama!
Dakle, utvrdili smo - Srbi vole mučenike, martirstvo je ovdje uvijek u modi. I kad sebi prikačiš oreol mučenika, dosta toga gdje si pogriješio biva oprošteno, a veličanje je zagarantovano. E sad, jedini problem jeste, kako ostati na vlasti ako je na tebe uspješno izvršen atentat, pošto postoji ta mala kvaka da mrtvi ljudi ne mogu da vrše vlast, a i da mogu, nema u tome nekog ćejfa. A opet, bez tog atentata, nema tog krasne odlike mučeništva? Pa postoji rješenje! Kao, šatro, preživio si atentat! Samo to (u glavama ove dvojice) im fali da budu prikucani u panteon polubogova kakvim sami sebe smatraju.
