Prvi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Priča o nezaposlenosti je u četiri nastavka, da se ne miješa tematika zapošljavanja u školama i drug(ačij)im institucijama. Slijedi dio o školama...
Ove "sezone" je dosad (odnosi se na datum 24.09.2011) stiglo osam odbijenica iz škola. Prva (LINK) i pretposljednja (LINK) su iz Tehnološke škole u Banjaluci. Ne, nije greška. Bila su dva konkursa za mjesto profesora engleskog jezika, oba na određeno vrijeme (do 31.08.2012), jedan objavljen 27.07.2011. godine - 6 časova i jedan objavljen 31.08.2011. godine - 18 časova. Malo čudno, zar ne? Ima ona izreka: "Ubiti dvije muve jednim udarcem." Ta izreka je ponekad veoma bezvrijedna. Što se Tehnološke škole tiče, samo me zanima kako se osjeća kolegica koja je primljena na 6 časova kad zna da je nakon nje primljena kolegica na 18 časova...
Nego, idemo dalje, datum 31.08.2011. je bitan. To je bila jedna srijeda. Srijedom JU Zavod za zapošljavanje Republike Srpske oglašava slobodna radna mjesta u dnevnom listu "Glas Srpske". Neki drugi ne moraju da oglašavaju u dnevnom listu Republike Srpske (uočićemo u posljednjem nastavku priče), ali Zavod za zapošljavanje se ne stidi toga. Zašto je taj datum bitan? To je bila posljednja neradna srijeda prije početka (5. septembar) školske godine. U "Glasu" od 31.08. je izašlo šest (6) konkursa za radno mjesto profesora/nastavnika engleskog jezika na području banjalučke opštine. Dakle, šest škola će početi školsku godinu bez predavača engleskog jezika, s obzirom da oglas ostaje otvoren sedam ili osam dana, dan-dva se čeka pošta, zatim koji dan da se organizuje razgovor sa kandidatima... ili to jednostavno nije tako? Naravno da nije. Direktori već imaju nekoga ko će tu početi raditi, neće se izgubiti ti časovi prve sedmice, a na "konkursu" će samo da se ozvaniči ko je na tom radnom mjestu.
Uobičajen i poznat scenario, evo i dva primjera u prilog toj tvrdnji:
1. "Škola učenika u privredi" Banjaluka - konkurs je baš od 31.08. a odbijenica je stigla 14.09. i u njoj kaže: "Na osnovi raspisanog konkursa... i razgovora sa kandidatima koji je obavila komisija za radne odnose uz prisustvo direktora škole..." (LINK)
2. "Srednja škola Prnjavor" Prnjavor - konkurs je, ako se ne varam, od 07.09. (srijeda) s obzirom da ja imam poštansku priznanicu da sam poslao prijavu tog datuma (LINK). Odbijenica je stigla 22.09. i u njoj sam obaviješten da je odlukom od 20.09.2011. godine broj 2716/11 primljena ____ na radno mjesto profesora engleskog jezika... (LINK)
Šta je zajedničko za ova dva slučaja? Nije bilo razgovora sa kandidatima odnosno, kako to kažu u Ministarstvu prosvjete, INTERVIJUA. Ili je bilo, a da ja to nisam znao. Što kaže Vojislav Koštunica, "Nisam obavešten."
PO ZAKONU MORA BITI OBAVLJEN RAZGOVOR SA KANDIDATIMA. Sa mnom niko nije razgovarao.
Al' dobro, baš bih volio da vidim čiji potpis stoji u dnevnicima, ko je održao te časove prve sedmice i kakve su šanse da je taj potpis zamijenjen nekim drugim potpisom nakon razgovora...
I, da, u prvom slučaju sam uložio prigovor, a planiram i u drugom. Vidjećemo šta će biti odgovor.
Nego, može i gore...
I ove godine je bio konkurs u mojoj omiljenoj školi, O.Š. "Petar Kočić" u (Han) Kolima. Konkurs je objavljen, gle čuda, 31.08.2011. godine. To mi je bio jubilarni treći put da tamo konkurišem i, shodno tome, bio sam mLogo inspirisan prilikom pisanja prijave (LINK). Što se tiče same dostave prijave, zaobišao sam poštu te sam sjeo u auto i odvezao se do tog živopisnog mjesta da lično predam prijavu na prokolisanje. To je bilo 05.09.2011. Na tome je naša komunikacija stala. Dosad nisam pozvan na razgovor niti sam dobio odbijenicu. Boško Marić, narodni heroj prosvjete - glavni junak prvog dijela ove priče, više nije direktor te škole, ali, Boškovi principi su ostali.
Nego, može i gore... još gore.
Datum je 17.08.2011. godine, srijeda. "Glas Srpske", slobodna radna mjesta. Radno mjesto nastavnika engleskog jezika u osnovnoj školi koja se zove, gle čuda, "Petar Kočić" a nije, gle čuda, u (Han) Kolima, već u Imljanima (još živopisnije mjestašce, Kneževo, poštanski broj 78234). Imljani su mi ipak previše magloviti pa sam se odlučio da poštom pošaljem prijavu, priznanicu sam sačuvao (LINK). Kao i u prošlom slučaju, na tome je naša komunikacija stala. Dosad nisam pozvan na razgovor niti sam dobio odbijenicu.
Možda mi ne bi sve to toliko značilo da te škole ne nose ime Petra Kočića, čovjeka koji je u svojim djelima spominjao moje prezime.
Al' dobro. Vezano za Imljane, tu je još jedan podatak: početkom aprila 2010. godine, ne bih znao tačan datum, prilikom podizanja mojih dokumenata u/iz O.Š. "Jovan Cvijić" gdje sam kao zamjena odradio nekih dva mjeseca, kod sekretarice (od koje sam preuzimao dokumente) se zadesio neki brko. Mislim da me je sekretarica, onako usput, bila upitala šta ću sad da radim, nakon što sam završio misiju u toj školi. Odgovorio sam da ne znam. Na to mi brko kaže kako ima radno mjesto u Imljanima. Odgovorim brki kako sam čuo za to radno mjesto, da priča koju sam čuo kaže da na tom radnom mjestu godinama radi neko bez diplome, bez raspisanog konkursa. Brko je uporan. Ponavlja da ima radno mjesto u Imljanima. Kažem mu da ima, ali da postoji raskorak između teorije i prakse. Teoretski, ima radno mjesto. Praktično, nema. Brko je uporan. Kaže da ima radno mjesto u Imljanima. U tom trenutku je sekretarica završila svoje i dala mi dokumente te ih pozdravljam oboje. Ne mogu tvrditi sa sigurnošću, ali mislim da je brko (bio) prosvjetni inspektor. Šta god da je bio, bio je u pravu. Ima radno mjesto u Imljanima. Konkurisao sam. Kao da nisam. U jednom trenutku sam žarko želio da saznao šta se tu dešava, pa sam čak uzeo telefon u ruke (da citiram Bajagu: "A ja ne volim telefon...") i nazvao školu da ispitam šta se dešava sa tim konkursom. Pretplatnik je trenutno nedostupan, molimo pozovite kasnije. Ako ne vjerujete, probajte nazvati +387(0)51-485-345, to je broj telefona koji sam našao u oglasu (LINK). Ostaje mi da im se obratim putem elektronske pošte - [email protected]...
E, da, još jedna zanimljivost.
Konkurs u O.Š. "Branko Radičević" objavljen 24.08. a 02.09. sam pozvan na razgovor koji će biti, gle čuda, 02.09. Pozvan sam oko 10:00 časova na razgovor koji će biti u 13:00. Naravno da se ja tom prilikom nisam javio na telefon, nego moja majka. Ja sam nezaposlen i u to doba spavam jer su mi oči crvene od žurke od sinoć. Kaže mi majka da je sekretarica pitala zašto ja nisam u prijavi naveo broj mobilnog telefona. Reče još majka da je rekla sekretarici kako nemaju svi mobilni telefon, što je tačno.
Premotajmo priču par sati. Nakon samog razgovora, direktorica škole je rekla: "Eto, imate svi mobilne telefone, onaj koga izaberemo biće obaviješten u nedjelju da može u ponedjeljak doći na posao..."
Svi imamo mobilne telefone? Hmm... Da li bih mogao da tužim direktoricu za diskriminaciju?
Možda i bih, ali neću. Poslije toga, u razgovoru sa jednim kolegom saznam da je on obaviješten o razgovoru putem SMS poruke... Inače, na tom konkursu su oni primili 43 prijave, od toga su dvije bile nevažeće, a nas je 23 došlo na razgovor. Izgleda da ne čitaju svi primljene SMS poruke...
* Dodatak *
Nakon što sam otkucao članak, sjetio sam se još nekih stvari... Možda naknadno dodam još neke od njih, sad ću da dodam dvije, zarad humorističkog efekta. Iako se prva ne tiče mene, budući da je u pitanju radno mjesto nastavnika fizičkog jezika, ovaj, vaspitanja, moram da priložim...
Dakle, srednja škola "Čelinac" u kojoj je direktor Milivoje Pavlović, po njegovim riječima "veliki prijatelj" mog oca i sa čijim potpisom imam dvije odbijenice, jednu iz 2009. i jednu iz 2011. godine, ta srednja škola je oglas za upražnjena radna mjesta objavila u dnevnim novinama "Dnevni Avaz". Na žalost, ne čitam "Avaz" pa nisam vidio čitav taj oglas, samo sam vidio poništenje dijela konkursa koje je objavljeno u "Glasu Srpske" (LINK). Volio bih da znam koliko se primjeraka "Avaza" proda u Čelincu i Banjaluci...
A zanimljiv je bio i "moj" razgovor u S.Š. "Čelinac"... Ne mogu biti krajnje precizan oko datuma razgovora, ali ću se potruditi: odbijenica (LINK) je od 02.09.2011. a piše da je konkurs od 22.08.2011. godine. To neko jutro smo malo prije 8:00 (vrijeme kad je zakazan razgovor) stigli na lokaciju moj otac i ja. Nije zato da moj otac vidi Milivoja i "popriča" sa njim, već zato što se nisam osjećao baš najbolje pa nisam htio da vozim. Ja ulazim u školu, razgledam malo, vraćam se prema ulaznim vratima kad prema meni idu zagrljeni moj otac i Milivoje Pavlović, direktor škole. Ugledavši mene, Milivoje upita starog: "Da li je ovo tvoj sin?", a zatim nakon potvrdne gestikulacije poljubi mog oca u čelo i reče, "Ovo je moj veeeeliki prijatelj." Trenutak nakon toga moj otac upita Milivoja da li je to radno mjesto slobodno. Odgovor je bio kratak i jasan: "Ne." Milivoje nam reče ime kolegice koja će tu raditi, koja već na drugom mjestu ima pola norme i tu dobija još pola. Reče još kako je morao raspisati konkurs zbog inspekcije. (Da se razumijemo, apsolutno nemam ništa protiv toga - takav je kolektivni/granski/koji već ugovor - ukoliko ima radnika koji nemaju punu normu, prvo se oni zbrinjavaju.) Moj otac blijedo gleda u Milivoja i pita ga ima li smisla da mi ostajemo na razgovoru. Milivoje sliježe ramenima. Na sve to ja sam uhvatio starog za ruku i rekao: "Hvala, Mićo, idemo mi u kafanu." To neko jutro smo malo prije 8:00 (vrijeme kad je zakazan razgovor) krenuli sa lokacije moj otac i ja.
Eto, to je tako u toj sferi. U idućem nastavku priča o konkurisanju u državnim institucijama neškolskog tipa...
Arhiva kao rezerva: LINK
