Olympia
Slova stoje mirno, u savršenom redu. Čekaju prve komande. Metalni špalir stoji u blagom polukrugu, svako slovo drugačije, a isto. Zavolio sam slova, kasnije i riječi, pa pisanje. Poslije je to prešlo u žudnju zvanu miris štampanog papira, novina, časopisa i knjiga. Danas više ne mogu bez te slovno - knjižne zavrzlame. Dugo mi je trebalo da to priznam sebi. Skladno tome, s vremena na vrijeme u venama osjetim zamah ili uzmah slova zaposlenih u pisaćoj mašini kako neumoljivo jure ka svom finalnom odredištu, još neporođenom tekstu.
.................................................
U nekim posebnim trenucima djed bi iz gornjeg dijela starog, blijedo-žućkasto obojenog plakara koji se širio u njegovoj i bakinoj spavaćoj sobiizvukao tu kožnu torbu sa sjajnim i džinovskim rajsferšlusom. Mekanim pokretima pažljivo je skidao pokretljivi oklop koji je čuvao njegovu dragocjenu mašinu. To je bila prava „enigma“ našeg djetinjstva i kada bi nas pustio da kucnemo koje slovo po bijelom papiru, upravo uvučenom u mašinu, bili smo ushićeni. Mehanizam je snažno, kao mali katapult, kucnuo po podlozi ostavivši jasan mastiljavi trag, a onda se hipnotisan, usporenije vraćao u početnu poziciju. Simulirao je nekog dobro istreniranog vojnika. Poneko slovo bi se na tom putu kući i zagubilo, zastalo, valjda umorno od pređene kilometraže, kada bi ga đed prstom samo nehajno tiknuo iz drugog zgloba, te postavio na predviđeno mjesto. Ostalo bi tada malo tinte na kažiprstu da kratko podsjeća na tu privremenu nelagodnost i nepredviđenu stvar.
Đed je pisao podneske, pismena i kojekakva birokratska čuda, sa proredima, naslovima, zaključcima, potpisima. Ništa mi tu nije jasno bilo, ali sam uživao u tom igrokazu. Osim marširanja vojske slova, tu i tamo bi se čuo i zvuk kreketavog okretanja valjka na mašini. Sve to da bi se prešlo u novi red, možda dodao jedan nedostajući zarez, stavila tačka ili prepravilo slovo. To je bio neki presjek koji se pravi, pauza koja određuje tempo kucanja i tonira sam tekst, dajući mu neophodni ritam nastanka, život pismena.
Bili su to bezbrižni dani djetinjstva i slovnih muzičkih simfonija koje nas ritmom i zvukovima opuštaju poput najbolje masaže.
Dani prošli za dane buduće.
