Otići ću odavde. Ne usuđujem se, doduše, reći zauvijek, previše je onoga što me veže za ovo podneblje.
Ne želim papagajski ponavljati floskule o pametnim, vrijednim, dobrodušnim i gostoprimljivim ljudima kakvih nigdje više nema, pravednim, o bogatoj istoriji i rijetkim prirodnim ljepotama. Isto će za sebe reći i Srbijanci i Albanci i Makedonci i Hrvati i Bugari i drugi. Ne želim da ovo postane patetični izljev patriotizma, želim samom sebi pojasniti emocije koje osjećam prema ovoj zemlji.
Niti želim govoriti kako sam ponosan što sam ovdje rođen. Kako uopće biti ponosan na nešto što nije naše djelo, na nešto na šta nismo imali nikakvog uticaja? Može nam biti drago što smo rođeni u određenoj sredini, ali smatram da ponosni možemo biti samo na ono na šta smo mi na neki način uticali, makar posredno. A na dio svijeta u kojem ćemo se roditi sigurno nismo.
Ja nosim u sebi neku svoju sliku Bosne, idealiziranu i subjektivnu. Ima u toj slici Bosne kakva je nekad bila, kakva živi u mojim stvarnim i izmaštanim sjećanjima, kakva bih želio da bude i kakva vjerovatno nikada nije ni bila osim u meni, a to mi je dovoljno, možda i najvažnije.
Mnogo je onoga što mi u ovoj stvarnoj, današnjoj Bosni smeta: korupcija, nepotizam, nacionalizam, religijska isključivost, konzervativni patrijarhalni mentalitet, ksenofobija, degradacija urbanog mentaliteta, selektivna policija i kriminalci sa imunitetom... Kakva li je tek budućnost zemlje u kojoj djeca odrastaju izolovana u nacionalno-religijske skupine ne znajući i ne želeći upoznati drugačije od sebe, učeći da su im ti drugi neprijatelji, a zemlja je takva da se bez tih drugih ne može?
Ipak, bez obzira na sve, osjećam pripadnost ovoj zemlji, osjećam da je volim. A volim je kao što se voli roditelj vagabund, brat narkoman, neko ko nam ne daje ništa ali ga ipak volimo usprkos tome što jeste i kakav jeste jer je naš. Kada je daleko nedostaje nam, blijede njegove mane, vrline postaju jasnije, ako je mana previše brišemo ih, ako vrlina nema dovoljno sami ih stvaramo, ali kada je s nama poželimo što prije otići od njega. A znamo da će nam vrlo brzo opet početi nedostajati i da ćemo mu se vratiti.
Bilo je dana, nisu rijetkost, kada sam poželio otići odavde što prije, glavom bez obzira, ali i mnogo onih kada sam ovdje bio istinski sretan, kao malo gdje drugdje. Lijepe su bosanske rijeke i planine, lijepa su jezera, ali nemojmo sebi lagati - nisu jedinstveni, i susjedne nam države vrve prirodnim ljepotama, da ne tražimo dalje. Ipak, malo gdje, možda nigdje, sam se mogao toliko stopiti sa prirodom, toliko uživati u bojama, vodi i zraku kao ovdje. Zato bih volio svaki trenutak proveden u miru bosanskih planina upiti u sebe i pretvoriti u svoju vječnost, nositi ga sa sobom gdje god da idem. Želim u nekom dalekom toplom danu, u nekoj dalekoj zemlji, osjetiti hladne kapi Une ili Boračkog jezera na svojoj koži. Želim pod nekim drugim suncem vidjeti osunčane padine Bjelašnice i Jahorine.
Elem, kada potonem u sebe, duboko, dokle razum ne seže, sastružem hrđu ružnih sjećanja, uronim u onaj dio koji nije zamućen prljavštinom koju svakodnevno vidim, čujem i osjetim oko sebe, na televiziji , radiju i u novinama, nalazim u prostoru ispunjenom esencijom emocija (premda rekoh da želim izbjeći patetiku ovim sam itekako zakoračio u nju) čistu ljubav prema ovoj zemlji; čistu upravo jer je volim usprkos svemu onome što ona danas jeste.
Na šta bi mi ona mogla odgovoriti perom jednog od svojih najvećih pjesnika, Maka Dizdara: “Shvatam te:/ Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu / Što živi tek sada i ovdje / I ne zna za bezgranični prostor vremena u kojem se nalazim / Prisutna od dalekog jučer do dalekog sjutra / Misleći o tebi/ Ali to nije sve…”
