Slušajući ih, zapustila sam sebe. Slušam ih iz dana u dan. Ah, te zlobnice. Ne daju mi mira. Moje vlastite misli me ogovaraju. Ne mogu ih se otarasiti. Gubim se u njima. Nadjačavaju, preovladavaju.. Kidaju me, bacaju. Ne mogu napraviti ni koraka bez osjećaja da ću se raspasti. Već osjećam kao da je kraj, ništa ne ostaje od mene, ali one su tu i dalje. Nestaću ako se ovako nastavi.
Zašto ste tako pakosne? Zašto mi govorite sve te ružne stvari? Tako podmukle, tako , tako... Ah, moje misli.. Vi.. Vi pripadate meni. Nemojte mi to raditi. Vi ste dio mene i ja sam dio vas. Pogrešna skretanja, neshvatljiva, čudnog pogleda na svijet, uvijek kriva.. Znam da nisam savršena. Znam da što više to pokušavam biti, sve manje uspijevam. Željela bih da sam bolja, ko ne bi.?
Ali, dobro došle u naš svijet.
Pogledajte u ogledalo i recite mi šta vidite? Šta vidite zaista? Ko smo mi? Ko sam ja?
Zašto sad ne odgovarate? Gdje ste nestale?
Mrmljanje...
Kakav sad pakostan plan smišljaju? Šta žele od mene? Da me dovedu do ništavila?
Ne pričajte ništa. Ne želim da vas čujem. Odlazite, naređujem vam!
Tišina.. Suze opet ispiraju moje, mrakom pokrivene, oči. Izgleda da su otišle. Gledam svoj odraz u ogledalu. Kako ću sad? Gdje sad? Preplašena sam pogledati unutar sebe iz straha da ih ne pronađem i sukobim se ponovo sa njima. Sjedim u mračnom uglu svoje sobe tako dugo, spuštene glave, drhćući, ne želivši ništa sem malo hrabrosti.
Stišćem pesnice i dižem glavu, skupila sam hrabrosti, makar dio koji mi pomaže. Gledam se u ogledau. Ne mogu da prestanem. Pitam se šta to radim. Ne znam. Izgleda da samo istražujem. Osjećam se čudno otarasivši se zlobnica. Po prvi put imam osjećaj kontrole i slobode. Dugo su me mučile i petljale se po mojoj glavi, ali sada kao da mi se vraćaju izgubljeni i dugo traženi dijeliovi i nastaju novi. Moglo bi se reći nova ja..
Jedan, dva, tri... Tihi zvuk samoće me i dalje prati.
I dalje zurim u ogledalo, pokušavajući novom hrabrošću pokoriti i ono malo njih što je ostalo. Oči mi govore više nego što mogu zamisliti. Moja krv postaje nešto. Svjetlu dajem oblik, svijetu dajem boju.
Četiri je ujutru, i ja.. Ja postajem sama sebi neko, kreator vlastitog svijeta, diktator svojim mislima.
J.S.
