Španac:"Moram da provjerim..."
-Miloš Radekić:"Šta, jesam li ja kriv za smrt komesara?
Španac:"Pa jesi li?"
-Miloš Radekić:"Nisam."
Španac:"A ko ga ubi?"
-Miloš Radekić:-"Mržnja, kao i sve drugo što ubija."
Kroz ovaj dijalog u ekranizaciji Gluvog baruta, Miloš Radekić iznosi radikalnu redukciju nepreglednog prostranstva epistemiološke niti termina mržnja, i naposljetku personifikaciju pomenutog osjećaja . Ukoliko tom osjećaju pridodamo antropološki lik, nazovemo ga Mržnjom, ipak nećemo moći saznati koliko je mržnja kao jedinstven osjećaj ontološki inherentna čovjeku. U logici stvari, ne postoji osjećaj mržnje. Stvari se najzad mogu ukloniti kako bi se odbojnost spram istih nulirala. No, kakva je pozicija naslovnog osjećaja prema paraleli istine, znanja i vjerovanja? Platforma mržnje jeste čovječji um, epifenomen centralnog nervnog sistema. Možemo ga okarakterisati kao centar ida. Analogno principu identičnosti (A=A), svako biće (S) istodobno jeste svoj vajar (P). Na nama jeste izbor dekadencije ili prosperiteta našeg bića. Inherentnost mržnje je direktno vezana uz čovječji bitak koji odiše impulsivnošću, subjektivnošću, samodopadljivošću i egocentrizmu. Prije svega, govor mržnje je nemoguć kod visokointelektualnih ljudi. Ne zbog njihove savršenosti, nego zbog njihove samokontrole i etike koje prethodi znanju. Takve ljude čini ogorčenim, frustiranim i izrevoltiranim društvena zbilja intenzivnije nego one koji ne posjeduju taj nivo intelekta, stabilnosti, proračunljivosti i etike. Tekst će interpelirati dio proznog djela Blago cara Radovana, Jovana Dučića:
Ljudi mogu da nesebično vole, ali retko nesebično mrze.
Svaka mržnja je strah ili zavist. Mržnja je najčešće strah, jer čovek ne mrzi, nego samo onog koga se boji.
Čovek odista hrabar ne mrzi nego prezire.
U osećanju mržnje ima uniženja za nas same, a u preziranju ima ponosa i uverenja da smo bolji i viši od onog koga preziremo, i da možemo bez njega, i da smemo protiv njega.
Iz sociološkog aspekta, mržnja nastaje na principu reakcije u oblasti interakcionalizma. Naime, u odnosu pojedinca spram drugih individua može neminovno doći do neugodnih, neprijatnih, i izrazito bolnih situacija koje od njega učine prinudnog poltrona. Bivavši izložen tome utjecaju u njemu bukti vatra otpora, odnosno mržnje kao jedine preostale opcije za preživljavanje. U suprotnom bi pojedinac bio izložen mogućnosti samoubistva. Određeni psiholozi kažu da je razvoj ličnosti utvrđen procesom između "Ja" i "Drugi". Kontekstualno "Ja" ne prevazilazi okvire društvene zbilje kojima pojedinac biva izložen, jer po automatizmu smo izbrušeni kako zbilja to zahtijeva. Pojedinac poltron razvija prvi stadij mržnje, odnosno mržnje "sluge" prema "gospodaru". Ovu mržnju karakteriše spletkarenje i specifičan govor mržnje u vidu monologa i histeričnih misli. Kada se pojedincu pruži prilika da poraste u očima posmatrača, on to i uradi, te nalaskom u službi samostalnog vajara svoje svakodnevice počinje kroz dijaloške okvire manifestovati vremenom nakupljanu srdžbu i mržnju:
"Neko koga ste ponižavali, neko ko Vas mnogo mrzi.
Neko ko Vas je posle svakog šamara kleo.
Kleo. I obećavao da će da se osveti."
Ognjen Barbatović "Papak", u seriji Gorki plodovi, tokom ubistva Mirka Gagulića "Gagule".
Spoznavši ontološke i psihosocijalne aspekte mržnje, te njihovu izražajnost, preostaje za analizirati trenutačno stanje i umreženost govora mržnje u svakodnevici i njegove permutabilnosti. Kročivši na društvene mreže, zasuti smo porukama mržnje i prezira. U populističkim krugovima, mržnja je objelodanjena kao predmet gađenja, no istodobno iste individue koriste govor mržnje prilikom korištenja društvenih mreža, naročito ako se radi o nekakvim upitno rečeno lažnim profilima. Govor mržnje je dijanoetička krepost društvenih mreža koja vjerno prikazuje čovječju kontradiktornost u službi antipsihotika. Realnost je štura i stereotipna, i u određenim segmentima drugačija od društvenih mreža, jer ličnost koju predstavljamo teško možemo zamijeniti ili promijeniti. Govor mržnje u svakodnevnom životu se manifestuje kroz okupljanja istomišljenika koji najčešće hipokritično nastupaju u povoljnim situacijama. Govor mržnje progresuje u vidu smjene generacija u prvom stepenu socijalizacije, a njegov manifest jeste vršnjačko nasilje uz preovladavajući govor mržnje.
Kako zaustaviti govor mržnje? Da li je govor mržnje proklamovan nezakonskim populističkim odredbama? Mimo reafirmacije kulture dijaloga, različitosti, kulturne baštine, obrazovanja, suživota i multilateralnih saradnji, preostaje nam ubijediti ili motivisati prosječnog građanina da kultiviše suosjećajnost a ne mržnju. Stoička filozofska škola afirmiše vrline i to: mudrost, pravdu, hrabrost i umjerenost. Manom smatra pretjeranu potrebitost i općenito želje. Dvojako rješenje sa pozadinom ekstremizma bi bilo ili zanemarivanje govora mržnje, ili vješta manipulacija mrzitelja u ubjeđenje da je njihov govor otkrivanje sopstvenih slabosti. Mana ovome rješenju jeste deficit ljudskosti.
Moguće da stoicizam nudi prosvjetiteljske ideje u vidu redukcije govora mržnje zbog napredovanja osnovne ćelije društva, tj. porodice, koja je odavno izgubila karakteristiku moralne kategorije. Preporodom porodice u moralnu kategoriju, koja će se služiti Kantovim kategoričkim imperativom i koja će se složiti sa Kritikom praktičnog uma u vidu rečenice:
"Djeluj samo tako, da ljudstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu.", možemo se nadati skorašnjem prosperitetu.
