Pišem ti...

Priznaj ženo, znala si da to vrijeme neće doći jer će uvijek postojati neko i nešto kome ćeš dati sebe i prije nego samoj sebi.

Кактус / 13. Decembar 2018

Pišem ti…

Nečija majko, suprugo, sestro, kćerko, drugarice, ti ženo koja još sanjaš snove pod nebom nekog, čini mi se, još uvijek više muškog svijeta.

Nekada davno se u tvom tijelu opiralo nešto, još kad si mislila da drugi zaista znaju šta je najbolje za tebe, ali si se uporno trudila da zataškaš tu malenu iskru koja te budila noću. Nečujno si se gušila da bi disali svi oko tebe.

Koliko si puta zaćutala, dok se u tebi nemirno more riječi prelivalo preko obala nepodnošljivosti? Da li i sada ponekad zanijemiš na nečiji pogled, grickajući usne praveći se da ne primjećuješ mali ožiljak koji te sjeća na neizgovorene riječi za koje si već sutra bila sigurna da i nisu važne? A bile su, itekako.

Pitaš li se kada, koliko su te koštali svi uzdasi, svi tragovi od plača koji su bili recke za svaku još jednu godinu u kojoj si čekala da završiš samo to nešto, pa da počneš misliti i na nešto svoje? Priznaj ženo, znala si da to vrijeme neće doći, jer će uvijek postojati neko i nešto kome ćeš dati sebe i prije nego samoj sebi.

Znam, odmahnućeš rukom. Prepričavajući svoj život u desetak rečenica, reći ćeš da je kasno, iako si zagazila tek četrdesetu, pedesetu, šezdesetu, što uopšte nije bitno. I nećeš priznati, ni u trenutku kada si ponovo zaboravila na sebe, da se u tvoje malo, umorno srce uselio neki strah. Strah kojim pravdaš ljubav prema njemu, ljubav prema svima njima.

Pišem ti ženo, da te podsjetim da na kraju dana, ove jeseni, zime ili nekog drugog ljeta, pa i na kraju života, ostaćeš sama sebi, sa svim svojim nemirnim talasima,  čežnjama i nedokučenim daljinama. Da kada jednom utihnu glasovi osuda, sveznajućih savjeta i praznih tuđih monologa, kada se useli tišina u sve uglove tvog unutrašnjeg prostranstva, naslutićeš da je ipak bilo vremena, prostora i slobode da se uradi ponešto i za sebe. Pitaš li se, hoćeš li to moći priznati?

Kada na kraju tog nečega, pospremiš sve igračke, krevete, sva odijela i sobe, sjeti se da pospremiš i sebe. Tu odaju koju već dugo odlažeš, a u koju se nakupilo buđi, prašine, bespotrebnih stvari, da bi napravila mjesta za nešto, znaš ono nešto…samo svoje. Da, možda će reći da si sebična. A ti si samo gladna te ljubavi koju si svima poklanjala. Ne brini, neće te svi razumjeti.

Čak i kada tvoji strahovi neustrašivo grle tvoju hrabrost i šire se svim porama tvog tijela, kada je staza kojom ideš tako uska da ne staju tvoja sanjarska stopala, ti nastavi. I kad su ti snovi dovoljno ludi, blesavi, pa i oni dječiji, nedosanjani, ti sanjaj. I vjeruj u njih.

Sanjaj ženo radi sebe, prije svega, ali i radi još neke majke, sestre, žene.

I nikada ne zaboravi ženo, samo kada voliš sebe, bićeš spremna i za sve ostale ljubavi u životu.

 

Neda Stevanović


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.