Pismo Deda Mrazu

Pismo od jedne odrasle novinarke koja ne želi paketiće, nego rješenja problema.

brankica / 28. Decembar 2019

Photo: Vedran Ševčuk

Dragi Deda Mraze,

Zovem se Brankica i više nisam mala. Već odavno sam odrasla i ne znam ni da li treba da vjerujem u tebe. Međutim, ipak sam odlučila da ti pišem pismo. Pismo koje se nadam da će stići na vrijeme, ali ja vjerujem da hoće. Ovo pismo nema rok trajanja. Pa i ako dođe poslije Nove godine i ti mi ispuniš želje, ja ću biti presrećna.

 

Deda Mraze, ja sam jedna novinarka koja prati dešavanja u svom gradu u kojem se rodila, u gradu u kojem živi, u gradovima koje svakodnevno čitam i smatram svojima, jer smo ista država. Pratim i druge države i gradove, ne brini. Imamo mi sa svim tim narodima uvijek neke sličnosti, ali i različitosti. Čovjek je uvijek čovjek nema veze gdje živio. A, složit ćeš se i ti s tim, jer ti poklone šalješ širom svijeta.

 

Tokom cijele godine pratila sam loša dešavanja i gledala kako se ti problemi rješavaju. Malo pompe, malo više šokiranja i previše scena koje se dešavaju na filmu. Nismo mi film i scenografija, mi smo narod sa previše problema, problema koje se trebaju rješavati. Zato mi nikad nije jasno zašto neki ljudi o nekom problemu pričaju sedam dana i onda ga zaborave, sa svom tom pompom koja je i nastala.

 

Malo suza, a empatije tek toliko da kažemo da nismo roboti. Ogugla se više na sve, na male probleme, velike probleme. Ide se samo dalje i dalje. I uvijek je ona floskula “ma nije to moj problem”, a bio je kad si o njemu pričao i pisao sedam dana na društvenim mrežama. Lako zaboravljamo. Deda Mraze, tebi zaboravnost opraštam, ti si star i vjerujem da ne možeš stići na sve strane. Ipak, svijet je veliki.

 

Vidio si tokom cijele godine dešavanja, da li smo zaslužili sve ovo što nam se dešava, možda i jesmo. Da li to znači da mi paketiće nećemo dobiti? Vjerujem da nećemo. Nama paketići ne trebaju. Nama treba rješenje, tj. rješenja. Nama ne treba neko ko će govoriti da nam je dobro, kad nam nije dobro. Nama ne treba neko ko će nas lagati. Nama treba razlog da ostanemo, da se borimo. Nama treba razlog da živimo život dostojan čovjeka.

 

Ovako kako je sad, šta ti misliš da li nam je lijepo? Ma da, ti sad piješ toplu čokoladu, pakuješ paketiće ili govoriš kako se trebaju pakovati, ipak se ti ne zamaraš sa tim stvarima. Nema veze, možda ovo pismo ni ne stigne tebi. Možda stigne nekome kome je suđeno, a ne kome je namjenjeno. Meni ove godine ne moraš spakovati čokoladice, odavno ih ne dobijam.

 

Meni spakuj zdravlje, sreću i ljubav, spakuj i empatiju da je dam nekim ljudima, a kad si već tu ubaci i malo više posla. Ne onog honorarskog, na crno i onog gdje se neko dere na tebe, nego posla gdje će neko da kaže i kad pogriješiš, kako da taj problem popraviš. Daj nam srećniju djecu koja se raduju i dalje vjeruju u tebe. Daj nam roditelje koji čitaju bajke toj istoj djeci. Daj nam svega i daj nam odmah. Daj nam da nismo gladni, ali ne gladni da preživljavamo. Daj da se ne čudimo kad je neko putovao prvi put avionom, otišao na more, vidio snijeg. Daj nam slobodu, zakone koji se poštuju. Daj nam sreću!

 

I slušaj ti mene Deda Mraze, ne ispuniš li mi ovo sve, nastaviću da pišem o  svemu što nisi uradio. Neću te ostaviti na miru. Naredne godine, svako moje pisanje biće podsjetnik šta nisi uradio, a trebao si. Ne brini, nisam ja tiranin, pohvaliću isto tako sve što jesi uradio. Ipak smo mi drugari i tako nas znam godinama. Drugarima se sve može reći direktno, zar ne? Eto neću dužiti. Ako šta bude, ja ću tebi pisati opet.

 

Tvoja omiljena (dobro, možda i nisam),

 

Brankica Smiljanić

Media blog 5+

 


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.