PJESNIK
Hladnim razumom mene su uredno kupali,
skidali su svu vjeru sa mene do kostiju,
krv mi redovno kroz filter starosti sipali,
probali su iskustvom da mi razum otruju,
ubjeđivali me živo da su zaista zli,
u njedra puštali lijepu otrovnu guju,
granicu duše moje uporno su tražili
i da im platim baš sve, sve račune za struju!
Navodili me često na njihov provjeren put,
bezbroj puta su me objesili zbog maštanja,
tresli su se od zgražavanja kao kakav prut,
zbog mojih dječijih i neumornih lutanja,
snove mi često do samog temelja rušili,
navodno nisam imala dozvolu za gradnju,
nad glavom mi maglu i crne oblake svili,
a onda kišili sumnju, i pretnju, i patnju.
Osuđivali su me i gonili bezumno
zbog religije koja se zove sloboda,
a ja sam njima uvijek brzo i bešumno
izmicala kao što to zna da čini voda.
Od čistoće me prali, od ideja branili,
od ljepote štitili, u jamu nastanili!
Od mene same me vukli, mokru me palili,
o njihov zid stukli, mojom krvlju krvarili!
Kad padnem klicali i u leđa su pucali,
u oči ne gledali, bježali su, ćutali.
Nisu me htjeli, pa su me krali,
onda me polovnu preprodali!
Sad stoje zbunjeni, u čudu, nad svojim djelom,
nije im baš jasan ovaj čudni i žilavi duh.
Gle čuda – ni metak u leđa, ni zid u čelo,
ne može mu ništa ni od sve muke sluđen um!
A ja im se samo sa vješala kletih smijem,
od mog živog daha sva se majka zemlja trese.
Uzalud, dželati mili, sve je –
ja vam, evo, opet pišem pjesme!
Marija Dragnic, ``Druga obala``
