Piše: Zoran Janković Ovih dana kćerki mi operisali krajnike u Sarajevu. Sva tri. Pošto supruga radi, a ja ne radim, bio sam zadužen da se, u stanu u Istočnom Sarajevu, brinem o djetetu. Kakvo dijete, čitava cura, petnaesta godina. A i, što veli jedan moj poznanik „ova se djeca sad bolje gledaju nego ranije. Zato prije sazru, ko njegovane voćke!“ Pored besposlenosti, dakle, razlog da budem „medicinska sestra“ je i to što imam i „malo jači želudac“ nego supruga. Majka je to; kad je vidjela dijete onako bespomoćno i nikakvo poslije totalne anestezije morali smo i nju vraćati „na ovaj svijet“. Prava majka. A, boga mi, i Žena. Sa velikim „Ž“! Da sam ponovo mlad momak, na ženidbu, samo njom bih se oženio. Ponovo! Ni jednu drugu ne bih ni pogledao. Stvarno! Elem, dvadesetak dana sam, svakodnevno, dijete vodio na tuširanje grla i preglede, a zatim kuvao, prao, peglao… „Nadrealisti“ bi rekli i „pušio“. Što reče jedan moj rođo: „samo da mi se igdje zaposliti pa makar balvane „holc’o“, prihvatio bih, ruke mi propadoše od vode. Koža mi spade“. Mi smo bili, znači, u Istočnom Sarajevu, a supruga u Rogatici. Radila. Iako sam se stvarno naprao i suđa i veša i nakuvao hrane moram priznati da sam i uživao. Iskreno. Njegujući dijete. Jedinstven osjećaj. Posebno sam uživao gledajući je kako se, iz dana u dan, uspješno oporavlja. Podsjetilo me na dane kad je bila beba, a ja joj spremao hapice, mijenjao pelene, prao guzu… Ima li išta ljepše u životu nego davati drugom? Nesebično, bez ostatka. Ko to nije probao ne zna da je mnogo veće zadovoljstvo davati nego uzimati. Praštati i davati Davanje me dovodi i do glavnog događaja i likova ove priče. Naime, prije moga „bolovanja“ pozvala me je telefonom Snežana Bašević. Upoznao sam je onda kad je Željko Tomić sa prijateljima i www.slavicnet.comorganizovao prenos posmrtnih ostataka naših palih heroja na groblje „Mali Zejtinlik“ na Sokocu. Pošto je Željko moj prijatelj, a Sneža njegova prijateljica, onda meni ova dama dođe, najmanje – drugarica. Telefonski poziv me zateče na imanju, u livadi, dok sam spaljivao staru travu. Zamoli me Sneža da dođem na Sokolac. Na donatorsko veče koje organizuje Udruženje lica sa posebnim potrebama „Podrška“; zamoli me i da povezem Dalibora, slabovido lice iz Rogatice kome je „Podrška“, putem humanitarnog telefona prikupila zaista značajna novčana sredstva. A i redovno mu pomažu. Daba mi je poznanik, ali mi je ranije, dok sam pokušavao da mu pomognem, učinio nažao. I to nemalo. Sneža me podsjeti na hrišćansku obavezu opraštanja i razgovor završismo mojim pristankom. U vožnji me Daba otkravi sa svega par rečenica. Mlad, lijep, naočit čovjek, i sad bi se djevojka okrenula za njim. Ali mu život nije bio naklonjaen. Nimalo. Od malih nogu je dijabetičar. Ima nekoliko godina kako mu „šećer“ uništava očne živce. Imao je niz operacija sa vrlo relativnim uspjehom. Hirurški zahvati su koštali cijelo bogatstvo. U pokušaju da spasi vid upao je u finansijsku dubiozu sa kreditima. Na kraju je morao prodati stan. I time je „zatvorio“ samo dio kredita. Ostao je i bez vida i bez posla i bez stana i bez supruge… od sveg jada otac mu je naprečac umro. Precrkao čovjek od tuge. Ostao je, Daba, dakle, i bez oca. Danas živi sa majkom u neomalterisanoj vikendici, po mojoj procjeni 5 sa 6 metara. Priča mi da mu samo za neke kapi treba 500 KM mjesečno. Da bi išta vidio. „Pa kako to sve finansijski izdržiš“, pitam ga (ne znam šta bih drugo). „Kako – nikako! Od očeve penzije navučem 250 KM za pola mjesečne doze kapi, za jedno oko, tek toliko da vidim da u nešto ne udarim. Na drugom oku totalni mrak. Sa kapima bih vidio bar nešto. A da mi je para za operaciju, možda bi…“ i tu on ne dovrši misao. A momak k’o zlatna jabuka. Jebem ti život, da ti jebem! Oprostite, molim vas, što opsovah. Na odredištu, prije nego što izađosmo iz auta, zamoli me da ga malo sačekam. „Izvini, molim te, samo malo, da dam sebi ova govna“, veli. Izvadi nekakvu spravicu, sličnu povelikoj injekciji, i zabode sam sebi iglu u butinu. Ja zažmurih. I zanijemih. Iako sam u ratu vidio mesa i krvi kao prosječan mesar. Ljudska patnja u meni uvijek iznova izaziva mučninu. Donatorska večera U parohijskom domu u Sokocu dočeka nas Snežana Bašević. Srdačno. Tu je i moja drugarica-Jeca; Jelena Dundić. Stvarno volim ovu ženu. Isijava pozitivnu energija, a anulira negativnu. Kao mačka. Pa ovdje sam baš među prijateljima. Tu je i nekoliko kolega-novinara. Posebno se radujem Nedeljku Žugići, piscu, novinaru, ljudini, prijatelju… jednom od rijetkih iz SNSD-a koga, zbog stranačke pripadnosti, ne smatram ljigavcem iz vlasti. Naprotiv! A i učinio je jedan ljudski gest prema meni, kakav mogu samo veliki ljudi. Ja sam „opleo“ po njemu u jednom tekstu, baš na ovim stranicama, a on mi došao na kućna vrata i… rekao da sam bio u pravu. To mogu samo najveći! Neđo je gdje god se njeguje kultura, tradicija, ljudstvo, srpstvo… I ovdje je sa audio-video opremom da pomogne organizatorima, ali i da zabilježi događaj. Upoznaše me moji drugari i sa predstavnicima lokalne vlasti. E tu baš ne bljesnu ni iskrica simpatije. Ni od mene ka njima, ni od njih ka meni. Inače me većina ljudi zna pod nadimkom „novinar“. Tako me i ovdašnjim vlastima predstaviše. Ja dodadoh: „Onaj što voli da laje na vlast“. Priznam i ja sam bezobrazan. Valjda mi je tako suđeno. Da ne volim vlast. Ni oni mene. Odmjeravamo se kao kurjaci iz različitih čopora. Da li ćemo se ujedati ili biti mirni? Ostadosmo mirni. Iako smo sjedili skupa. A i povod zborovanja je više nego dostojanstven. U ovim vremenima kad ljudi uzimaju i otimaju, i šakom i kapom, premalo je onih koji – daju. A Udruženje lica sa posebnim potrebama „Podrška je baš takvo: daje u vremenima uzimanja. Zato ih treba podržati. Podržavam „Podršku“! Ako nikako drugačije a ono makar ovim tekstom. Poče, dakle, program. Djeca igraju i pjevaju. Poznate pjesme. „Kao pravi pjevači, a možda i bolje od njih“ rekao bi Minja Subota. Tu je dječji hor „Palčići“ sa Pala, vodi ih Slaviša Guja – Slaja, takođe drugar mi. Sokolačke „Ladrice“ su „Jecina djeca“; djeluju pri sokolačkoj Ustanovi za kulturu, koju vodi Jelena. Ako i njoj dušmani ne dohakaju. Kao meni što su. Krenu video-projekcija, a Sneža poče da priča šta su radili i uradili u prethodnoj godini. Riječima prati sliku. Sve što sakupe para dijele onima kojima je najpotrebnije. Najteže je odabrati – kome? Potrebe velike a para malo. Prikupljeni novac od prošlogodišnje donatorske večere potrošili su za sanaciju kuće člana Slobodana Vasića. Ređaju se slike i priče o pomoći licima sa posenim potrebama. Uprkos teškim vremenima, zaista impresivan obim pomoći realizovali su u proteklih 12 mjeseci. Na ovoj večeri izloženi su likovni radovi članova udruženja „Podrška“ nastali u kreativnoj radionici. Izložba je prodajna. Sve što se proda ponovo će ići licima sa posebnim potrebama. Na Sokocu ih ima stotinjak. Program teče dalje: pjeva se, pleše, igra, glumi… „Kad si sretan ti ponovi ovo sve…“ Ljudi budimo Ljudi Gledajući dječaka sa posebnim potrebama koji ima problema sa govorom kako izlazi pred okupljene i recituje, na svako njegovo zapinjanje i sam se naprežem kao da ću progovoriti. Pored njega je Jeca, da mu pomogne; najviše zato da mu drži strah. Valjalo mu je izaći pred ovoliko ljudi i recitovati. Krije se iza knjige ali… gura. Ne da se. Bori se. Sa tremom, sa slovima, sa izgovorom, sa publikom… sa životom. Pravi heroj. Svako ko je javno održao makar zdravicu pred deset ljudi zna da to nije lako. „Postoje dvije vrste ljudi koji izlaze pred publiku: oni koji imaju tremu i oni koji – lažu“, Rekao bi legenda Duško Radović. Nekad su ova djeca i ovi ljudi nazivani i drugačije. Još ružnije. Danas ih zovu „lica sa posebnim potrebama“. Nisam siguran ni da je ovo najsretniji izbor. Nemaju oni nikakve posebne potrebe; njihove potrebe iste su kao i naše, samo što je njima mnogo, mnogo teže da ih zadovoljavaju. Da li mi, „normalni“ činimo dovoljno da ljudi i djeca, kako ih zovemo „sa posebnim potrebama“ što lakše zadovolje svoje potrebe? Da im život učinimo lakšim i jednostavnijim? Da li uvijek dajemo ruci koja je ispružena ka nama? Razmislite o tome šta je lakše: davati ili ispružiti ruku i čekati da ti daju! Zato podržimo sokolačku „Podršku“ i sve podrške ovoga svijeta. Makar tako što ćemo samo i primijetiti da postoje ljudi malo drugačiji od nas.
