<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Pomerena frekvencija

priča...

03. decembar 2019, 12:00

* * *

Paco de Lucia – Allegro con spirito (Concierto De Aranjuez)... ovo je bilo potrebno da me razbudi, uzbudi, prodrma, kao kada Elen Barkin tuca Ala Paćina u „Moru ljubavi“, iako ne znam gde je tu more, a gde ljubav, znam samo da će uskoro ponoć, mistično vreme, i da psi u čoporima osvajaju ulice, tražeći ljudsku krv... belo je svuda, na zidovima, po ulicama i krovovima, na njušci narkomana, u izvrnutim beonjačama žene u orgazmu, u knjigama, notnim sveskama i na praznim platnima, na krznu malamuta koji je maločas na ulici skakao po meni, na licu Smrti... birajte... budim se kao violončelo između nogu obnažene muzičarke, koja će na kraju praviti bestidne grimase zahvaljujući harmoniji između nje i instrumenta, harmonije sopstva koju je još 1939. godine naslutio Hoakin Rodrigo Vidre stvarajući ovu kompoziciju...

Ian Garbarek – Red Wind... hej, da usporim malo, tela, kao i žice, mogu pući ako se suviše rastegnu, u zvuku saksofona ima toliko zavodljive tuge da ne možete da ne osetite kako vam vetar nanosi pesak na lice i pravi od vas kamenu statuu, izbačenu iz postojećeg vremena, sa svilenom maramom obmotanom oko tela, od čije nežnosti se kraljevstva ruše u paramparčad i nestaju, kraljevstva koja ste zidali odvajkada, kamen po kamen, sve dok niste nadzidali sebe samog i osetili se osamljenim... a vi ne postojite na ovom mestu na kojem ste sada, nikako, izopšteni ste iz sveta rubina i lelujavih svetlećih reklama, anatemom muzike i reči... ni ja ne postojim, samo moj glas odlazi u etar i susreće sa sa vama u polumračnoj sobi ili automobilu, gradskom prevozu u kome vas s prezirom posmatraju lica stranaca, vas, tako nepomične i udaljene od njih...

Dead Can Dance - Ullyses... evo, sada, dok putujete, i noć vam od nervoze krši prste, da li osećate da pripadate nečemu?, bilo čemu, arteriji voljene osobe, smirujućem kutku svoje kuće ili onom posebnom mestu u prirodi koje ste davno zapišali i obeležili samo svojom teritorijom, njušeći dobro poznate mirise i vetrove u njemu prilikom svakog povratka, sloboda postojanja (možda bi se tako trebalo nazvati to „nečemu“?) zapravo predstavlja egzistenciju svačije individualnosti, pravo da budemo potpuno ono što jesmo, bit... hajde, samo na tren, zaustavite sve... sve... i oslušnite svoju unutrašnjost, to svoje jebeno nedoživljeno Ja... ne možete ga dosegnuti?... sve što čujete su krici, užasavajući i nesnosni krici zarobljenog bića... agonija nepripadanja samome sebi... naručite mu kafu, najlepše pogrebno odelo i zaigrajte, hajde, birajte svoj ples...

Cocteau Twins – Pandora... da, slobodno zaklopite kutiju, promenite ovu radio frekvenciju i putujte dalje, sledite ogledala, slomljene izraze i zakopčani život... ovde je sve dozvoljeno, slobodno idite i zaboravićete na strah od Pandorine kutije... ali i propustiti otrežnjujući glas Elizabet Frejzer koja peva umesto vas, melodiju bića, ribe iskaču iz potoka i vraćaju se u njega, ribe iskaču iz reke i vraćaju se u nju, ribe iskaču iz okeana i vraćaju se u njega, šta od ovoga predstavlja slobodu?, možda mogućnost da izaberemo sliku koju ćemo videti u glavi, kao što je Modiljanijev izduženi vrat, verujem da znate o čemu govorim... moj prijatelj je čekao trinaest godina i sahranu mog dede da mi prizna kako me je sapleo na školskom krosu u prvom razredu osnovne škole samo da bi prvi stigao na cilj, smejali smo se na kraju njegove ispovesti, koliko vremena nam je potrebno da oslobodimo sebe mnogo strašnijih patnji... ili da, ipak, ostavimo kutiju zatvorenu dok se ne rasprsne u nama?... ja sam tog dana ustao, otresao blato sa sebe, i nastavio trku...

Dire Straits – Telegraph Road (Alchemy live)... dok putujem nemam osećaj da prolazim kroz predele, prepustim se i raširim pogled u beskonačnost, svuda oko mene prostor se otvori i stičem utisak da me usisava u sebe, dopuštajući mi da ga dodirnem iznutra i osetim mu puls, to je isceljujući doživljaj, kao da dodiruješ srce Prirode koja pumpa svoju energiju u tebe, put... put... u studiju je prohladno, u nekim zabačenim krajevima deca pešače snežne kilometre da bi stigla u školu, sedmogodišnji Ivan dahće sve teže dok vadi noge iz polumetarskog smeta, probija se kroz prtinu za četiri godine starijom sestrom Miškom, koja već ima staž u svojim mladim butinama, kroz desetak godina njen muž neće znati da ga oko pojasa ne steže samo njena snaga, već i surovost goleti kroz koju Miška korača sada, ćutnja stogodišnjih šuma i uspon po brdima, i neće mu biti ni malo važno to njeno putovanje ka šaci znanja koju će dobiti od seoskog učitelja, dok će Miška, naprotiv, u navali sladostrašća, tragati za orgazmom koji će je vratiti upravo ovamo, u ove dodire sa prirodom, u ovu bliskost koju oseća sada, ne kod kuće, ne u školi, već sada, u slobodi putovanja, gde se oseća potpuno svoja, kao i Ivan, koji će malo šta pamtiti od ovoga, ali će u njemu zauvek biti urezana ova staza, nevinost njegove mlade misli potpuno ga je otvorila za doživljaj prirode, njegove vesele oči pogledavaju čas ljubičasti naglašaj zore u daljini, čas okolne grane na koje je naseo noćašnji sneg, kao one šubare na vojnicima koje je pre neko veče video na televiziji i slatko se ismejao zbog te slike, jer njemu je sve dečije (ne)razumljivo, ne postavlja paralelu između tog i njegovog sveta, pitanje je da li će ikada... za razliku od mene, jer me ova slika nagoni da shvatim da hladnoća mog studija gubi na smislu posle ovoga, kao što je besmisleno predstavljati „TV lica kao sav normalan svet“ ili gledati Miru Adanju Polak kako prijatno čavrlja sa svojim visokobudžetnim gostima, osećajući važnost svog poziva u njihovom društvu, i pitam se zbog čega definišemo sebe tako usko, zbog čega zatvaramo vrata sveta, kada samim tim zatvaramo i sopstvene, unutrašnje delove bića, i činimo ta parcijalna samoubistva, nakon kojih nećemo više imati snage da osetimo, dodirnemo, doživimo sve oko nas, i ostaćemo sa svetom samo slučajni prolaznici koji se jedva očešu jedan o drugog... sloboda je na jedan pritisak dugmeta udaljena od nas... put je otvoren... osetite stazu...

 

* * *

Kristin Hersh & Michael Stipe – Your Ghost... kišna noć, u polumračnoj sobi Bibi Anderson sedi na fotelji i priča Liv Ulman, koja puši cigaretu na krevetu, o tom danu na plaži... a njen glas, kao voda koja nepretenciozno teče i na kraju postane sve oko vas, jednostavno počinje da vodi ljubav sa vama, i vi bivate uvučeni u jednu od najerotičnijih scena ikada snimljenih, pitajući se kako to da svršavate kao Golfska struja u Atlantiku, duboko, potpuno... „Persona“, Ingmar Bergman, čini mi se 1966, ili 9961, zar je važno, samo pogledajte u 19969661, u oči koje imaju veliki procenat spermatozoida, orgazam bb je adresa postanka, mesto gde našim duhovima nije dozvoljen pristup, utvare prošlosti koje će nas kasnije progoniti kroz ceo život, kao lešinari koji nas proždiru dok smo nepomični, a još uvek živi... upravo zbog pomenute scene večerašnje putovanje je moguće kroz „glas žene“, koji plovi u noći, za vas, ne zahtevajući ništa, nikakve odgovore, ne nudeći velike istine, tipa „oči su ogledalo duše“, ili „žena bez dupeta, ko selo bez crkve“ – citat iz Hazarskog rečnika, koji možda citira... reci mi definiciju čoveka, mudrače, i uperiću svoj prst u pravcu drveta...

This Mortal Coil – You and Your Sister... sinoć sam video svog prijatelja, slikara Miodraga Nadlačkog, kako izlazi iz kafe-galerije Orfeus u Novom Sadu i napušta svoje slike, otkidajući i poslednji deo sebe sa njih, umorne oči... umetnost je obešena, na tom polumračnom trgu ljudi će zastajati i zagledati „mrtva“ tela, raspravljajući o njihovom „grehu“, osuđivanje bi trebalo koncipirati na shvatanju počinioca, a ne na Pravu, u narednim vekovima zakoni će se razmnožiti toliko da će se vratiti u pizdu anarhije, odakle su i potekli, zašto ste mi napravili Zakon u kojem mi govorite da sam slobodan čovek?! i zatvorili me u njegov kavez!, to što neke ptice pevaju na frekvenciji koja ne odgovora našem uhu ne znači da one ne pevaju, već da mi tako određujemo stvari... teško mi je da razumem ovo, okrećem se još jednom ka slikama, žena na kolenima, ovoga puta melodija dopire iz njenog međunožja, izbija u koncentričnim krugovima kao iluzija, pitam se da li moj prijatelj Nadlački oseća da stari, sede dlačice na njegovoj kosi su prvi potezi slike starenja koje umetnik Život ostavlja po njemu...

Velvet Underground – Femme Fatale... Krista Pefgen, alias Niko, je možda šaputala ovo na uvo Džimu Morisonu pre nego mu je nabila jezik i ostavila pljuvačku da se osuši na njegovoj koži, kao fleka na košulji, šta ostane od nas u sećanju ljubavnika, pitam vas, ako to nije izlučevina, niti tkivo, nema ni jezika u ustima, ili na drugim delovima tela, fizički osećaj je potpuno izgubljen... sve se pretvori u mazohističku igru misli, sastavljenu od raznih fragmenata, bilo slika ili reči, razmazanih ili jasnih, događaja koji poprimaju nova obličja, muzike koja sada potpuno drugačije zvuči, ljudi, zajedničkih prijatelja, koji sada šetaju po vašoj glavi i onako, u prolazu, mahnu ili dobace pozdrav, možda postave pitanje, nasmeše se, i ta multimedijalna projekcija vas potpuno obuzme, opčini, jer je prošlost u vašoj glavi najveći iluzionista, i, evo vas, pre nego i primetite, u nekom drugom svetu, razbijate ogledala na jevrejskim radnjama u Berlinu, pretvarajući svoje emocije u fizički bol... u onaj fizički deo ljubavnika koji je ostao na vama...

Edie Brickell & New Bohemians – Circle... žena podseća na reku, bilo da je tiha ili bučna, ima u sebi magnetizam da privuče muškarca svojim glasom i prizove ga da zapliva po njoj, kao što muškarac, stamena i hladna planina, obećava ženi priličan doživljaj ukoliko se popne na vrh, osvoji ga, ipak, ta igra se uglavnom na tome i završi, na površini reke i vrhu planine, ono ispod toga ostaje zauvek neistraženo, ostajemo učaureni i sami, u nameri da izbegnemo bol – kreiramo ga, možda i jedini pravi način raskida doživeo sam upravo ovako, u potkrovlju jedne zgrade u ulici Srpskih vladara, na 36°C, vrelina i talog prašine razdiru jednako kao i nervoza u nama, ona uzima gitaru, seda na stolicu, okrenuvši mi leđa, i krši akorde, pevajući ovu pesmu, bez ijedne izrečene reči... ah, još jedan od popriličnog broja krugova u prirodi koji, kao muve, dosadno zuje oko glave, ne nudeći ništa novo, ništa zanimljivo, za razliku od života ludaka, koji neprestano učestvuju u fantastičnim predstavama koje se pojavljuju niotkuda, bar se nama tako čini... jedne davne večeri, u nameri da izbegnem celu tu papazjaniju gradskog provoda, koja mi uopšte nije prijala, izdvojio sam se od društva i prišao jednom poznaniku-odmetniku (svi smo ga u gradu zvali Džons), seo pored njega, zapalio cigaretu i slušao... priču o tome kako je još 1993. godine izašao iz ogledala i obreo se u ovom svetu, kao čarobnjak, što mi je nepobitno dokazao izbočinom na malom prstu, koja predstavlja „kuname“, njegovu moć, pomoću koje se bori protiv mračnih sila, bio sam hipnotisan njegovim rečima, iako sam znao da je jedan od lokalnih ludaka, jednog trenutka sam ga upitao, „a ja... ko sam ja“, posmatrao me je par trenutaka, „ti si vilenjak, to je dobro... još si mlad da bi postao čarobnjak“, bio sam jako zadovoljan odgovorom, negovao je moju unutrašnju težnju za bilo kakvim vidom herojstva, potpuno nesvestan u tom trenutku gde će me život odvesti... pričao je dok mu nisam dosadio, ja, običan i nezanimljiv čovek, a zatim se naglo pridigao i rekao da ide kući, da će usmeriti svoju intergalaktičku antenu prema Pegazu i gledati šta se dešava u svemiru, nakon što je otišao dugo sam sedeo i gledao u žmirkave zvezde... kada postane nasilan, patrola policije ga pokupi i odvede u Kovin, jednom prilikom, ušavši sa njima u bolnicu i videvši doktore koji mu prilaze, podigao je ruke i pokazao palčevima iza svojih leđa, rekavši doktorima, „evo, doveo sam vam ovu dvojicu!“... nakon ovoga, bilo koja moja priča biće prilično dosadna, zbog toga je vreme da vam poželim „laku noć“... i čuvajte se dana...

 

* * *

Pixies – Where Is My Mind?... u očima žene, krupnim, i razjapljenim toliko da, poput dvogleda, smanjuju razdaljinu između sebe i onoga što iščekuju, i tu, upravo na toj liniji koja se od očiju pruža u nepoznato, na tom mostu stvorenom od iluzije svetlosti, najjasnije možete videti kako korača neizvesnost... oči... oivičene tamnim i umornim podočnjacima, uobičajenim kod kratkovidih osoba, od kojih se jedna tanka linija diže, kao usamljeni talas, i spaja sa obrvom, stvarajući tako savršeni organski krug... i njena obnažena ramena , od kojih je levo više ojačalo, što govori da je levoruka, ramena po kojima se dve purpurne trake uske majice protežu kao puteljci na zabačenim brdima, i nasmejete se činjenici da ljudi koračaju njima, umorni i znojavi, dok vi, umesto toga, povlačite te puteljke i puštate ih da skliznu sa ramena, osećajući kako je uzbudljivo hodati usnama po nepoznatim predelima i otkrivati njihove slabe tačke, shvatajući da ste u Womenacijumu, u jebenoj Gornjoj Meziji, otkrili ženu koja sada uzdiše pod vama... i, kao što reka umiri svoj tok, stvorivši utisak da se nabija u sebe i pojačava pritisak, tako i vaše telo ulazi u sebe, nabivši se u koštanu srž, sve do trenutka kada se ta ista reka pretvori u kaskadu, ubrzavajući vaša tela običnim elementom fizike, a – vaša zalepljena tela vrište od brzine, vaše misli postaju bezbojne, osim jedne blede nijanse, koja se pita da li želi da svrši u ustima te žene, osećajući istovremeno njene blistave i meke usne na koži, ili u njenoj rasplamsaloj utrobi, pritiskana mekoćom pulsirajućih zidova... i, onda, kao urušavanje vodopada, pri dnu, sve postaje silno... i belo...

Joy Division – Love Will Tear Us Apart... ali će nas poezija (s)pojiti, shvatio sam to još u mladosti, posmatrajući tekst ove pesme ispisan na jednom delu zida moje sobe, pesme koju pojedini muzički kritičari smatraju najlepšom ljubavnom pesmom (n)ikad napisanom, Jan Kertis se obesio u stanu, te davne 1980. godine, nemoćan da podnese istinitost svojih reči, kako tužno!, a, ipak, sklon sam verovanju kako je bio svestan da je to jedini način da poistini svoju pesmu i drugima... odbacio je mogućnost daljeg stvaranja svoje umetnosti, kako bi istoj udahnuo neophodnu dozu istinitosti i izdigao je na postojeći nivo, iznad apstraktne istine... Uzrok i posledica – Cause And Effect je pesma Čarlsa Bukovskog koju ću vam večeras pročitati na izvornom jeziku, kako ne bih ostavio bilo kakvu mogućnost nerazumevanja ponuđenim prevodom...

 

the best often die by their own hand

just to get away,

and those left behind

can never quite understand

why anybody

would ever want to

get away

from

them

 

...i pitam se, nakon nje, da li opovrgava moje malopređašnje razmišljanje, pošto nas jednostavnost često ne zadovoljava, već smo skloni traženju dubljeg smisla i u običnom dupetu, svevši funkcionalnost jednog dela tela čak i na najdublji psihofilozofski nivo, analni seks... „silujmo datu nam slobodu“... čitajući neke pisce, primetio sam da nakon toliko napisanih reči osećam jedino „prazninu“, gorko saznanje da je neko potrošio gomilu vremena ne rekavši, zapravo, ništa... oni se sigurno ne osećaju tako... u eseju „Fabrika siročadi“, pesnik Čarls Simić, u poglavlju „Moje nenapisane knjige“ ostavlja 42 zapisa koji nikada nisu odrasli toliko da postanu knjige, jedan od njih glasi ovako... San: U kući koja gori čitam knjigu o vatri. ... meni je ovo bilo dovoljno da shvatim da sam upravo pročitao knjigu... iako se Simić verovatno ne oseća tako...

R.E.M. – World Leader Pretend... kamera prikazuje široki kadar pozornice, u tami, jedina svetlost dolazi sa maski dva glumca... kamera zumira... tužna maska, ucveljena, sa suzom koja liči na kišnu kap, nacrtanom na levom obrazu, stoji nepomično u uglu pozornice i gleda u pravcu druge maske... kamera se lagano prebacuje na drugu masku... srećna maska, sa širokim osmehom, koji pokazuje savršeni sklad usana i blještavih, pravilnih zuba, okrenuta je bočno u odnosu na tužnu masku, i stalno se pomera i poskakuje, izražavajući time zadovoljstvo... kamera se udaljava i ponovo prikazuje celu scenu...

 

tužna maska (povika, optužujući): Ti si đavo!...

 

srećna maska (ne okrećući glavu): Zašto? Zato što sam srećan? Zato što sam zadovoljan svojim životom?... (pravi pauzu) Znaš, Šantal je rekla da ćeš se upravo ovako ponašati i...

 

tužna maska (prekida je, s prezirom u glasu): Šantal?! Šta ona može da zna, uopšte?! Glupača koja je dozvolila sebi da je zavede jedan šarlatan kao ti... koji skakuće kao dvorska luda i ljigavo, ljigavo se osmehuje... Pih, nije ni zaslužila bolje!...

 

srećna maska (okreće glavu prema tužnoj masci): Ne, Šantal zaslužuje bolje, i to je već i sama shvatila... (zastaje) Nisi valjda zaista očekivao da će provesti ostatak života sa tobom? Čoveče, ti cmizdriš i kukaš po ceo dan! Ko to može da podnese?...

 

tužna maska (uvređeno): Ja ne cmizdrim, znaš li, znaš?! Samo sam u žalosti što me je ostavila nakon svega. A zbog čega, zbog čega? Ni zbog čega! Ni-zbog-če-ga!...

 

srećna maska (smireno): Ne verujem u to. Mora da postoji neki razlog...

 

tužna maska (u neverici): Razlog?! Kakav razlog?... (nastavlja raspomamljeno)... Ti zaista nemaš zrnce mozga u svojoj glavi, nije ni čudo što se stalno smeješ, to rade samo kreteni, znaš, kre-tee-ni! Pogledaj me samo, pogledaj! Nakon svega što sam joj dao, šta je ostalo od mene, šta?! Samo ovo... (pravi pokret kojim pokušava da skine masku)... ovo mučenje!... (savija glavu nakon bezuspešnog pokušaja, nakon kraće tišine, ipak je blago podiže u pravcu srećne maske)... Šta ti je još rekla za mene?...

 

srećna maska (pomalo začuđeno): Još?... Ništa...

 

tužna maska (sa napetošću u glasu): Kako... ništa?...

 

srećna maska: Tako lepo, ništa.... Nismo imali priliku da duže razgovaramo... Otišla je...

 

tužna maska (tiho, preplašeno): Kako to misliš... otišla?...

 

srećna maska (zaustavivši skakutanje): Otišla, čoveče, napustila me, kao što si ti njoj postao mučenje, tako sam i ja, šta se tu može... što si ti dosadan, ne postavljaj više glupa pitanja!...

 

tužna maska (uzbuđeno, sa prikrivenom namerom): Napustila, zašto? Kako? Kuda je otišla?! Reci mi?!...

 

srećna maska (rezignirano): Otkud znam, zar je to, uopšte, i važno?...

 

tužna maska (u navali besa): Kako nije važno?! Reci mi! Reci mi!...

 

srećna maska: Ne znam... pustio sam je da ode... eto... i otišla je, svojim izborom, ne znam ni sam gde je sada... (osmehuje se)...

 

kamera se lagano okreće od pozornice i usmerava ka gledalištu, u kojem svetli veliki broj maski... malobrojne tamne tačke označavaju sedišta u kojima niko ne sedi...

 

Slušali ste odlomak iz drame Mišela Žilija, „Maske - utamničenje“... uzjašite noć... zato što u mraku nema maski...

 

* * *

Johnny Cash – Personal Jesus... majka ječi, nimalo strastveno, kao što je to radila pre devet meseci, pod znojavim i drhtavim telom vašeg oca, čija se pljuvačka slila na njene usne, kao izlečujuća pseća bala, dok mu je iz muškosti izbijala sperma koju je ona, herkulovski ga stežući prstima za zgrčenu zadnjicu, pokušavala da nabije što dublje u sebe, ne bi li intenzivnije osetila njeno razlivanje u svom središtu, rekoh, ječi, stenje i širi noge od bola, dok se nad njom nadvijaju neki nepoznati ljudi, čisti i nasmejani, kao u nekom jezivom snu, ljudi koji razmišljaju o kraju svoje smene, nakon koje će se iznureni, birajući mračne i puste uličice, odvući kući i prespavati narednih dvanaest sati, najverovatnije ne pomislivši više ikada na vas, vas koji ste se upravo iskobeljali iz materice, obliveni sluzom i krvlju, plačljivi i modri, i naterali majku na olakšavajući smešak... i, evo vas, u dobro poznatom gradskom prevozu, automobilu, ili polumračnoj sobi, u svojoj sedamnaestoj, trideset trećoj, ili četrdeset devetoj godini, sedite i postavljate sebi sve veći broj pitanja na koja nemate odgovor – zgađeni tom činjenicom... gde je otac, gde je majka, pitate se, majka koju ste juče, instinktivno okrenuvši glavu u pravcu spavaće sobe, zatekli u presvlačenju, polugolu, dok joj otežale grudi podrhtavaju kao crkvena zvona na vetru i mučno zvone za tim jebenim dodirom strasti, poslednje, staračke strasti, kompulzivno prikrivane pranjem sudova, zalivanjem bašte ili gledanjem televizije, bilo kojom radnjom odstranjivanja misli, prohteva, požude... na, uzmi moju sisu u usta!, to je isto ono meso, ista ona koža, malo gnjecava i pegava, ali i dalje željna!... i, niste li u jednom trenutku pomislili kako ona, zapravo, ove reči uzvikuje vama, vašem edipovskom Ja, podsvesno žudeći za sledećom ulogom, sledećim životom, otelotvorenim u vama, i zašto ne bi bilo moguće da bi ostarela Jokasta posledično postala Edip, pošto verujete da starost predstavlja nakardno lice detinjstva, zatvarajući tako krug smrću, nepostojanje – život – nepostojanje... odmahujete rukom na ovu pomisao, nastavljate predsobljem i ulazite u kupatilo, zaključavate vrata, proverivši to pritiskom na kvaku, sedate na šolju, prethodno je obrisavši debelim slojem toalet-papira, i grabite dnevne novine ostavljene na bideu, listate ih bezosećajno, do stranice sa crno-belom fotografijom neke kraljevske porodice, u gomili ljudi u kojoj jedna dečačka pojava izgleda potpuno isto kao što ste i vi izgledali u tom periodu, potpuno ste sigurni u to na osnovu svojih fotografija, pogledavate nepoznata lica njegovih roditelja i ponavljate pitanja, gde je otac, gde je majka, bliskost koja je postojala u rastegnutoj pljuvački i slivala se u unutrašnjost bića, i ko se to usuđuje da igra vaš život na drugačiji način, da obrađuje vašu pesmu toliko bolje nego što biste vi ikada i pomislili da je otpevate?, vi i vaš život, paralelni svetovi koji se nikada neće rastopiti i dozvoliti sebi da budu otkriveni, hej, otkriveni!, ovom drugom svetu – u žudnji... i, namah, lice vam je već uronjeno u šake, cmizdrite, elementarno razdeljeni, dok vam pod laktovima šuškaju novine, malo bitne sada, minoran detalj neke priče koji, eto, postoji tek da bi produbio sliku i sadistički odložio navrlu bol čitaoca koji trenutak, vaše suze su samo vlažnost na jagodicama, prstima, dlanovima, prilepljenim uz lice, i odeljuju ih kao reka obale, osećate slinu kako polazi iz desne nozdrve, belu, rastegljivu slinu koja visi i podrhtava kao glista na udici, a koja u vama ne izaziva ni najmanji naglašaj stida, kao kod devojke koju ste u noći, tek tako, ostavili, na krevetu toplom od dva tela, devojke čija ljubav, rutinski rastrgnuta, ne oseća nikakvu potrebu da vam se opravda pred ovim prizorom, slinom koja joj visi iz nosa od plača... ustajete sa šolje, prilazite lavabou i dopuštate vodi da odnese vaše tragove, podižete glavu i posmatrate lice u ogledalu, oči zakrvavljenih beonjača, sitne kapi vode na obrazima, nozdrve koje usporavaju disanje, kao nakon nekog uzbudljivog događaja, i, shvatate ili ne, da je to što vidite vaš lični Isus, ništa drugo, a zatim se okrećete i izlazite, razmišljajući o jebenim sitnicama koje bi vas mogle oraspoložiti, sitnice život znače, kakva laž!...

Nina Simone – I Put A Spell On You...  opiši svoj Raj, reče, stisnuvši jednu kupinu, kao bubu, između prstiju, koju je naglo strpala u usta, a zatim ispruži ruku i razmaza njen sok po mojim grudima, lepio se, i, činilo mi se, zatezao kožu pomalo, Irska, verovatno, nisam imao snage dugo da razmišljam, ubrao sam i sam jednu kupinu i uradio isto što i ona maločas, zašto Irska?, pogledala me je i napućila usne nezadovoljno, moj odgovor joj se, izgleda, učinio dosadnim, kao da sam joj na pitanje šta bih voleo da radim, spomenuo neki kancelarijski posao, zbog trave, nakezio sam se, pejzaži u Irskoj su me oduvek fascinirali činjenicom da trava tamo deluje tako čista, sveža... ne znam ni sam, otkinuo sam dve kupine i obema rukama namazao joj lice, dodajući mu brkove, delovali su smešno, to je televizija, ludaku, stavila je prst na čelo, rugajući mi se, paa?!, rekla si Raj, zamišljam ono što hoću - šta još zamišljaš, reci mi, spustila je leđa na travu, ostavivši noge prekrštene, bio je to lep prizor, sunce je zaslepljivalo, ptice su usled vreline usporeno letele, ne mašući krilima, iz daljine su dopirali zvukovi grada, ljudskih povika, odeća razbacana okolo, njene bele gaćice zgužvane kao maramica, koža koja oslobođeno diše, zamahivanje njene ruke u nameri da otera neku muvu, privučenu slatkim premazom, razaznatljivo kloparanje voza iza mojih leđa, nepomične guste krošnje, mladost, moj pogled na njene stidne dlačice koje se presijavaju, usamljena koliba, bio sam poprilično siguran u svoje reči, koliba sa gomilom knjiga u njoj, i fotografija, da, crno-belih fotografija nepoznatih ljudi, bez slika, mislim da bi bile suvišne na tom mestu, u takvom okruženju - hmm, čujem je kako mumla, i šta još, protegnula se i zevnula, potpuno nesvesna tih radnji, ne znam, spustio sam glavu, reci mi - ne znam - sigurno ima još... reci mi!, reci mi, ćutao sam... i miris tvoje pičke, bubrelo mi je u grlu, miris tvoje vlažne pičke, svuda oko mene, i u ćoškovima kolibe, po okolnim livadama, svuda, svuda, ćutao sam, posmatrajući je, oslonjenu na laktovima sada i sa ljutitim izrazom lica, sise su joj drhtale, dahtale... a, kaži ti meni, kako izgleda tvoj Raj, Nina, kako? - želim da me jebeš sada, procedila je...

 

* * *

Texas – Everyday Now... neka deca odrastu uz roditelje, ja sam odrastao uz radio, zapravo, uz njega sam sazreo, naglo, kao što čovek posedi za jednu noć, ja sam stario u noćima zimskog raspusta, u poluvremenu šestog razreda osnovne škole, zalivan svetlošću lampe i mažen rečima nelektirisanih pisaca, onih čije su reči smrdele na nikotin, alkohol i seks, na slobodu izražavanja, ili izražavanje slobode, kako hoćete, sve ono što zabranjuju deci, terajući ih tako u pećine, usamljene i hladne, u kojima umesto stalagnita vise zašiljeni strahovi, koji iz godine u godinu postaju sve čvršći, postojaniji, kao izdresirani karakter aristokrate, strahovi koji postavljaju samo jedno pitanje, kada je sve počelo?, i vraćaju u svest sliku polumračne sobe u kojoj ja, kao dvanaestogodišnjak, krišom istražujem svoje telo, pomno ga ispitujući, kao što je Primo Levi, 1941. godine, u službi fašista, krijući istovremeno svoje jevrejsko poreklo, „na izvesnom mestu“ istraživao jalovinu u potrazi za niklom, i bio potpuno svestan tog dualizma, te skrivene slobode, kontradiktornosti koju sam nedvosmisleno osećao dirajući kurčić pod teškim jorganom, onako kako su to radili moj stariji brat i njegovi drugari, prethodnog leta, u mraku ogromnih lipa na pustoj železničkoj stanici... sedevši naslonjeni na hrapavoj kori stabala, stenjali su prigušeno, pokatkad izgovarajući imena svojih školskih drugarica, odigravajući tako njihovo nesvesno razdevičenje, uobličeno samo u mašti mladih glava, orošenih znojem sada, od noćne jare, teške i lepljive, koju je samo izbledeli miris lipe činio podnošljivim, meni, koji ih posmatram, stojeći sa strane, dovučen ovde zbog čega?, egzibicionizma, želje da se osećaju starijim nego što jesu, moćnim – u odnosu na jednog balavca, ko zna, više nego njima, bio sam impresioniran jačinom kreketanja žaba koje je dolazilo iz obližnjih jaruga, i svetlucanjem šina pod svetlošću bandera, šina koje su nestajale u daljini, vodeći u (ne)naslućujuće predele, tuđe živote, daleko zanimljivije od života ovih mladića... osećam, čak mi je i brat dalek sada... moje prvo sladostrašće došlo je sa strahom da ću se upiškiti, da će iz mene pocureti pišaća, smrdljiva i mutna, osećaj prvog orgazma bio je donekle paralisan zbog toga, kažnjen, žigosan, sperma se prosula po mom stomaku u vidu nekoliko kapi koje sam brzo prekrio majicom, upivši ih, ubivši ih, dok sam piljio u bratovljevo mirno disanje na drugom krevetu očekujući da se svakog časa probudi i pokaže prstom na mene, no, ništa se nije dešavalo, ležao sam, iscrpljen, donekle pospan, sa radija me je ovom pesmom grlila Šarlin Spiteri... everyday now... everyday now... the blame’s gonna fall on me... cause I never told you, that I could never live without it... a ja sam se blaženo osmehivao saznanju da sam svoje devičanstvo izgubio upravo sa njom, u bluz ritmu, držao sam je čvrsto uz sebe, osećajući kako se njeno zrelo, skoro majčinsko telo, privija mačkasto uz mene, pre-pre-vedeno, iz jednog sveta u drugi putem tišine... disanje je usporavalo, kao nakon odlučujuće trke u kojoj ti, na kraju, postaje jedino važno samo da je završiš, zaustaviš, oprošlostiš, i kraj pesme vratio me je knjizi, priča priči, glas meni nepoznatog voditelja nastavljao je da propoveda, a ja sam sticao utisak da on iščitava reči iz knjige čije sam korice držao u rukama, lepljiva majica je pulsirala na mojoj koži... začulo se treskanje ulaznih vrata, nakon čega je, pomislio sam, staklo na njima vibriralo još nekoliko trenutaka, tromi uzdah, ispušten pri savijanju tela koje želi da se oslobodi obuće, nekoliko brzih koraka moje majke, paljenje svetla u predsoblju, jedva čujno „klik“, traka svetlosti ispod vrata moje sobe, opet si pijan, besni njen glas, pa šta, jedva razgovetan odgovor, šuštanje kroz zube, smrdiš na jeftin parfem, ni svoje kurve ne umeš da izabereš kako treba, cepti majka, na ivici plača, ni ženu nisam umeo da izaberem, pa šta! - sram te bilo!, vrisak razočarenja, more marš u pičku materinu!, glas oca je dosta jasniji u poviku, je li, bre, šta sam ja tebi rekao za taj tvoj dugački jezik, a, šta?!, moje levo oko, kroz odškrinuti prolaz, posmatra mučan prizor, skoro zgnječeno između vrata i dovratka, nema kuda da pobegne, pritisnuo bih vrata svom jačinom, spljoštio ga, naterao da iscuri, otac čeličnim prstima steže majčinu kosu, kovrdžavu i mokru, još mirisnu nakon pranja, i vuče je po predsoblju kao lutku, igra se, ona vrišti, aaa!... aaaaa!... aaaaaaa!..., boli me, užasno me boli njeno teme, lobanja, iščupana kosa, i dalje mirisna... „klik“... „klak“... otac prislanja majčino čelo na prekidač, ovako ja palim i gasim tvoj svet, je l’ znaš, je l’ znaš?, je l’ ti jasno, bre?!... „klik“... „klak“... majka kmeči, kao pokvarena lutka... brat me povlači rukom za rame, vidim ga kako stavlja prst na usta, ššš, pokazuje mi da se vratim u krevet, ležemo uz ritam ponovnog vrištanja, pojačavam ton na radiju, nabijam glavu u zvučnik, ulazim unutra, eFeMerno utočište, zvučna pećina, hajde, Šarlin, gde si, podaj mi se sada teksaška ždrebice, uzjaši me kao talas, i nosi, samo nosi... „klik“... „klak“... sneg je padao cele zime, hladio me, na obližnjim jarugama brat i ja smo, svakoga dana, igrali hokej na ledu, uklizavajući jedan u drugog bez milosti, bez trunke saosećanja, nabijali se u golo šiblje, ustajali, izudarani i okrvavljeni, i sa još jačom mržnjom nastavljali dalje, sumanuto i bezobzirno, dan je kratko trajao, kao rađanje sveta, a noći, te ledene noći uz radio, pretvarale su se u legendu, u stereogoniju drkanja i čitanja, u kojoj sam mentalno sedeo, beleo se, kristalno, kao mraz na prozorima, zamišljajući sebe kao odraslog, zabradelog čoveka, glave uvučene pod kragnu kaputa, koji hoda noćnim ulicama, dolazi do jedne oronule zgrade, trese sneg sa cokula, udarajući stepenik na ulazu, otvara vrata i ulazi u studio, grabi vrelu, plastičnu šoljicu sa kafom, pali cigaretu i počinje da prebira muziku po arhivi, dok ne pronađe željeni ritam, a zatim seda u stolicu, potpuno odvojen od stvarnosti, od mistike, od svega što ga može poremetiti, i počinje svoju radio emisiju, svoju priču, sa samo jednom namerom, da tamo negde, bilo u nekoj kasabi, ili urbanom bespuću, spase život nekom (ne)poznatom klincu...