Sjedim u svom toplom stanu, gledam kako se pahuljice utrkuju na putu do tla. Flok, moja cupava zivotinja izviruje iza stola i znam sta zeli da mi kaze...hoce van. Polako se oblacim, a Flok, masuci repom obara sve sto se nalazi na rubovima stola. "Smiri se Flok...izlazis"...recenice su koje ponavljam svaki dan po tri do cetiri puta...svaki put...bezuspjesno.
Izasli smo iz haustora i otisli iza zgrade, jednom rukom drzim povodac, a drugom rukom oprezno otvaram Kinder bueno. Taman kada sam stavio jedan stapic u usta ispred mene se pojavi starac. Nije me gledao, samo se mirno priblizio kontejneru i imao sam osjecaj kao da ceka da prodjem...kao da se stidi. Kontam nesto...jadan covjek...njemu zimi treba oko 800 KM drva, pa da moze reci da mu nije bilo zima. Treba mu hljeb, struja, voda, lijekovi...i zamislite...hrana. Drzim onaj Kinder bueno, vec polako gubim apetit. Sada je mene stid, a znam da nemam razloga. Pomislim na svoju baku, na nanu...shvatim koliko im je lakse...zbog nas, ako nista. Da li on ima nekoga ko brine o njemu. Da li sjedi sam u svojoj sobici ili ovo sto ce pokupiti iz kontejnera nosi u svoj skromni kutak, gdje ce to podjeliti sa svojom voljenom. Opet gledam u ciku, sada se vec oslobodio, mislim da je glad nadjacala stid. Muka mi je! Zatim ga vidim kako odlazi do jednog od haustora u mojoj zgradi...pokusao je otvoriti vrata no ona su bila zakljucana. Nije pozvonio na interfon nego je krenuo dalje.
Nekoliko pahuljica kasnije dosao je i do mog haustora, pogledao u zatvorena vrata i uzdahnuo. Ja sam prisao, malo mi je nezgodno bilo da ga pitam, pa sam jednostavno otvorio vrata i rekao mu uzmite ovo. Nakon toga, Flok i ja smo pobjegli kuci, radi njega, da mu ne prisjedam na muku.
Sjedim kuci, tuzan sam i zgrozen. Gadim se samome sebi, gade mi se moji prijatelji, gade mi se svi jer na pitanje kako smo to mogli dozvoliti, da se takve stvari desavaju nasim nanama, dedama, bakama, majkama, nasem narodu,ja ne mogu naci opravdanje. Zasto mi...mladi ove zemlje...nikada nismo izasli na ulicu da kazemo STOP silovanju umova i dusa ovih starih ljudi. A oni su nas odgajali, oni su nas ucili prvim slovima, mamili nase prve osmjehe, cuvali nas kada su roditelji izlazili sa svojim prijateljima, kupovali bicikla, davali pare za izlaske, kitili indekse. Sada su ostavljeni,napusteni, prepusteni nicemu i nikome.
Mi, tj. ja...predstavnik ostalih...grickam Kinder bueno. To nije problem, problem je sto umjesto vremena koje cu utrositi na jedenje Kinder buena...mogu iskoristiti da promjenim nesta....bilo sta. Prvo cu krenuti od sebe...a onda i od svojih prijatelja...izacemo na ulicu...kad tad...samo sada je hladno :(
Gledam kroz prozor, pahuljice su prestale da se utrkuju, imam osjecaj da slusaju moje misli, pa su stale-osluskuju. Vidim jednu, spusta se polako, kao da ne zeli dole, kao da je posljednja...pa zeli sto duze da pada, sto duze da zivi...kao i onaj stari ciko.
Sada, u jednom od hladnih kutaka Sarajeva, drhti stari ciko...a drhtim i ja...a i ona pahuljica davno je pala.
