Pravim, pravim, pravim, pravim svoj dan od pijeska i pravim čuda i osmijehe za svoju maštu da preživi dan. Pravim od suza radosti i od želja sreću. Pravim svijet za život u tišini, za život u bojama i pravim za sebe i za nas, za sve ko god zađe u mali kutak svemira da potraži predah.
Pravim, pravim, pravim, pravim pokret od stajanja, ljubav od nadanja, sebe od prestanka i novog rađanja. Pravim lomove i nove početke, mladost od starosti, ljeto od zime bez snijega, pahulje od kajanja, snijeg od rastanka, bijelu zimu od sanjanja.
Mislim na šume i brijegove i slonove i orlove, mislim na letove i padove, ustajanje i kretanje. Mislim na mišljenje i kako teško pada što misliš o mišljenju kada ne želiš da misliš o bilo čemu. Pa nastavljam niz i putujem u beskraj i srećem stvorenja, likove i bajke, srećem putnike, saputnike, nula neprijatelja, mnogo prijatelja, još više samoće i ponekog tebe.
U beskraju potonem u prevelike dubine, pa shvatim da dišem i tamo dolje, gdje je tuga gušća od sreće, da dišem i živim i ne prestajem. Ugledam nebo, zazovem ptice, vuku me u beskraj sunca i plavetnila visina, i sve biva naopako, sreća se progušća, tuga razrijedi, sve se izmješa pa ponovi pa opet upotrijebi. Sve se zove isto, i sve ima svoje ime i nikome nije stalo čija je zasluga rođenje, čija krivica život, čiji je strah smrt. Ugledam jednu mrvu, tek rođenu, koja želi da postane div, koja raste i proteže se i krivi vrat i ruke da dosegne sve što joj izmiče. Ona zvuči kao da vjeruje, kao da zna kako se divom postaje, kako se raste najbolje, kako se biti mrva prestaje. Ja joj vjerujem, a njoj nije bitno. Ova mrva zna da tjera svoje.
Pravim, pravim, pravim, pravim puteve od svile, i dosta, dosta mjehurića, da se nađu kada neka od bajki zaprijeti da postane dosada. Pravim korake i oblake i maštanja i praštanja, pravim čuda kažem opet, ali ko vidi ponijeće, ko je slijep, odoljet će. Mnogo toga pravim i bit će u izobilju, i sve će da se dijeli i sve će da se proda za par toplina srca i par treptaja od sanjanja.
