Već dugi niz godina, usađeno je mišljenje da bolja budućnost kao i sam napredak Bosne te poboljšanje kvaliteta života nije moguće i da je sve suprotno tome samo puki privid istine ili pak naivni pokušaj mašte da uljepša stvarnost. No, usprkos tome, malo je vjerovatno da takvo mišljenje opstane u svim pojedincima ovoga društva. Pod tim se velikim dijelom podrazumijevaju mlađe generacije, koje još ne prihvataju već predodređeni društveni okvir njihove sudbine. Iako volja za boljom i želja za ljepšom budućnosti postoji, ne može se sasvim zanemariti mediokritet ove sredine i konstantne prepreke postavljene pred razvojem. Sukob između lošeg iskustva u prošlosti i želje stvaranja bolje okoline za život novih generacija je rat ,kojem se u Bosni za razliku od drugih, ne vidi kraj.
Kao studentica u ovom državnom sistemu prisiljena sam većinu se vremena pokoravati svim tim određenim nepisanim zakonima te pokušati u okviru njih stvoriti neku vrstu bolje budućnosti u njoj. Koristim namjerno riječ prisila, jer nijedna druga ne bi mogla bolje opisati trenutno stanje mladih. Usadili su nam djelomično ideju da ovdje nema budućnosti, bar nimalo bolje, a s druge strane nas tjeraju da postignemo nešto što je izvan naših moći. Slažem se s tim da postoji velika vjerovatnoća da će biti mali broj onih iz moje generacije, kao i iz svake prošle i buduće, koji će uspjeti u svom naumu i svojoj ambiciji, ali ne svi. A društvo će pretpostaviti da je to manjak ambicija. S tim mišljenjem je lakše živjeti. Malo ko će zaista odvojiti trenutak i zapitati se da li smo stvarno svi imali mogućnost da stignemo do tog mjesta gdje su oni ili da li je uopće bilo objezbjeđeno toliko mjesta za one uspješne.
Odgovor je negativan, barem po mom subjektivnom mišljenju. Neće se niko zapitati, a i ako bude neće se ništa promijeniti. Možda se tu nalazi i naš dio krivice, nas mladih. Možda bi pobuna većih razmjera donijela neke promjene, ali nekako kao da samo stojimo na mjestu i nemoćni smo nad ovom vrstom tiranije. U glavi i djelima se stalno bore dvije suprotne misli: jedna da možemo uspjeti, druga da možemo samo pokušati, ali nećemo moći i nekako na kraju nam ne ostaje nijedna druga opcija, nego ići sve do mjere do koje možemo izdržati. A na mjestu kad uzaludnost i neuspjeh ispune naš krvotok i postanu dio nas, mnogi će odustati, oni hrabriji će krenuti ipak korak naprijed, razumni će pokušati na tom mjestu gdje su se sapleli o život stvoriti temelj dovoljan da osigura sasvim solidne uslove za opstanak u ovoj državi, ali svi će se zajedno razočarati u život na ovom prostoru.
Iako se dio krivice može prebaciti na mlade generacije, koje bi trebale biti borbenije i više se zauzimati za svoja prava i dalje je onaj najveći dio krivnje na starijim generacijama zbog tog što nam nisu omogućili bolje, kao što i mi trebamo napraviti bolje za slijedeće generacije. Treba popraviti sistem, omogućiti sigurnost, pružiti priliku napretka i obezbjediti neophodnost solidnog kvaliteta života.
Svjesna sam svih loših stvari koje se ovdje dešavaju i svih prepreka koje su do sad činile veliki dio mog života, ali ipak možda naivno, a možda čak i hrabro, ja i dalje imam želju za stvaranjem neke bolje budućnosti. Neću reći da lakovjerno gledam na prošlost, to nikako. Čak i pri samom upisu na fakultet birala sam onaj koji jednim dijelom volim, a drugim dijelom će mi pomoći da ostvarim i imam dobar život kasnije. Pri odluci sam u obzir podjednako uzela obje činjenice. Da sam samo dijelom povećala jedno ili drugo, imala bih dvije opcije: biti nesretna ne radeći ono što volim, ili pak onemogućena da se bavim onim što sam studirala, jer budućnosti što se tiče nekih zanimanja na ovim prostorima realno nema i to je sasvim jasno još od prije nekoliko decenija.
Moja budućnost ovdje je zaista nepredvidiva, ali poduzela sam sve mjere koje sam mogla da je poboljšam. A ukoliko ni sa svim ovim mjerama ne uspijem, opet ima ona zadnja opcija na kraju puta: pobjeći glavom bez obzira, ali da sam odustala tek tako to neće moći ni pomisliti. To je ono što je bilo u mojoj moći, a sve drugo je puka sreća valjda ili pak zavisi od onog kako će biti rapoloženi rukovodioci mog života, vođe ove zemlje i oni kojima smo dali glas da govore umjesto nas kad već sami nismo dovoljno složni da to zajedno učinimo.
