Dosta je vremena prošlo otkako sam napisala koju riječ. Zapravo lažem, pisala sam mnogo samo sam sve te riječi sebično čuvala. Razlog tomu baš i ne poznajem. Možda se bojala da neko ne prepozna slabost u tim riječima pa nasrne na moje osjećaje ili sam jednostavno htjela da sve moje riječi budu samo moje. Ne znam. Jednostavno nije mi se dalo.
Sad evo pišem, ostajem gola pred mnogim ljudima. Ali ne marim mnogo, većina njih neće vidjeti tu golotinju, neće shvatiti šta se u svim mojim riječima krije. Mali je broj onih koji će me razumjeti i to su oni koji me zapravo razumiju šutnjom. A najbolje razumije ona osoba kojoj su sve te riječi pisane, postoji tu neka tajna veza koja te natjera da pročitaš sve te rečenice nanizane poput bisera i natjera te da se pronađeš u njima, da shvatiš da si nečija inspiracija, da neko piše o tebi a da ti ime nijednom ne pomene. Tako bih i ja mogla pisati satima, danima a da ime ne spomenem. I znam da će znati da su sve te riječi upućene njemu, njoj..neću vam reći. Znat' će onaj kome su pisane. Isto tako će znati kakve su emocije u svim ovim riječima koje uopće ne govore o ljubavi već govore o razumijevanju. A šta je bitnije od toga? Ni ljepota, ni novac, ni snaga...bitan je onaj zagrljaj što ti pruži utjehu, bitan je onaj pogled što ti govori da biće sve uredu i onda kada je najcrnje i bitno je to što svemu tome povjeruješ iako su ti sve lađe već dotakle dno okeana. Osjećaš se kao da ti niko ništa ne može. I ne može..sve dok postoji neko da te drži za ruku i stoji uz tebe i dok kiša pada i dok sunce prži. E to je bogastvo. Bogat si kada se pored tog bića osjećaš kao da si u Parizu, Londonu, Njujorku, Sidneju i Dubaiju u isto vrijeme a zapravo hodaš samo uskim šumskim puteljkom, ispraćaš dan i slušaš sve te zvukove prirode koje se savršeno uklapaju s otkucajima srca. Uživaš u toj melodiji prvih kišnih kapljica što svoj put završavaju na listovima starog drveća i prestaješ razmišljati o novom jutru, sve svoje daješ za taj trenutak, živiš ga u potpunosti i pretvaraš u nešto vrijedno spomena, vrijedno sjećanja i nakon pedeset godina kada se prve bore na licu pojave. Bogat si i sretan kada ti u tom trenutku ne treba ništa više od dodira i pogleda koji ti obećava mnogo a ne traži ništa osim istog razumijevanja i podrške. Onda otvoriš vrata noći dok gledaš u to lice i vidiš svoj odraz u tim očima i shvatiš da ti ništa više ne treba, da si sretna osoba.
I možda sve ovo pišem pred hiljadama drugih kojima će doći pod ruku jer sada ne postoji više onaj strah iz prošlosti jer sada ne postoji nijedno slovo što bi mi otkrilo slabosti, ovaj put piše sreća iz mene.
