Samo nek je zdravlja: misaoni procesi na političkoj sceni Bosne i Hercegovine

O političkoj psihologiji i dominantnim narativima na političkoj sceni Bosne i Hercegovine , pisali su Timur Vilić i Ilmana Imširović,članovi Instituta za napredno liderstvo u politici;

ilmana.imsirovic / 01. April 2021

Biti građanin Bosne i Hercegovine nije lahko. Zato skoro i da nema onih koji su takvu obavezu i papir koji je prati svjesno prihvatili, a ne rođenjem. Međutim biti građaninom jedne države znači mnogo više no samo imati njeno državljanstvo. To znači biti dio jedne zajednice, jedne posebne kulture, jednog dijeljenog prostora, što fizičkog, što medijskog, što javnog. Bivanje građaninom jedne države također podrazumijeva posjedovanje specifičnog mentaliteta oblikovanog zajedničkim historijskim iskustvima i generacijskim težnjama. Biti Bosanac i Hercegovac, shodno tome, znači razmišljati kao Bosanac i Hercegovac. Pa se onda zapitamo: kako mi to uopće razmišljamo?

Mada se na prvu čini da je ovakvo pitanje primjereno samo za socijalne psihologe, relevantno je i u politici. Štaviše, u politici je možda i najrelevantnije jer dobrim dijelom otkriva kakvi su glasači, čime se vode prilikom glasanja, i koji su njihovi prioriteti. Tako smo navikli da veliki postotak populacije već desetljećima glasa identično, za istu populističku priču, pokazujući time da ne shvata suštinu i bit demokratije, pogotovo predstavničke kakva je u BiH, te da je ne može ni shvatiti bez perspektive koju im oni koji profitiraju od ovakvog statusa quo nikada neće pružiti. Stoga se već dugo ne pitamo: kako takva politička atmosfera i mentalitet naroda utiču na same političare?

Iako je to Joseph de Maistre izvrsno sažeo u svojom čuvenom citatu: “Svaka nacija ima vladu koju zaslužuje,“ vjerujem da bi cijelu situaciju trebalo analizirati imajući na umu moderne spoznaje, čime bismo zasigurno došli do zaključka da ne dobije svaka nacija vladu koju zaslužuje već onu koju joj presjek historijskih i trenutnih geopolitičkih faktora dozvoli. Zašto? Zato što izbori jedne nacije mnogo zavise od njenog mentaliteta, a sam mentalitet zavisi od stvari koje su van kontrole njenih pripadnika. Ako bismo cijelu naciju posmatrali kao jedinku, a to će vam potvrditi socijalni psiholozi, njen način razmišljanja bi neizbježno bio oblikovan zbivanjima u njenoj okolini, dakle vanjskim faktorima koji su van njene kontrole. Kao što individue ostaju vječno obilježene svojim iskustvima, tako i jedna nacija može doživjeti kolektivnu traumu (ili više njih) koja ostavlja posljedice osjetne stoljećima, a koje se manifestiraju u načinu na koji percipiramo svijet oko nas ili u našoj interakciji sa njim. Presjek svih historijskih činjenica i događaja kroz koje je narod koji živi na prostorima Bosne i Hercegovine prošao (kako ga god zvali ili dijelili) ostavio je osjetnog traga na njegovom mentalitetu, a s obzirom na to da su političari i sami pripadnici naroda, prirodno je da dijele sve njegove teškoće, barem one ove vrste. Stoga se na prosječnom bosanskohercegovačkom političaru zasigurno najbolje i najvidljivije mogu manifestirati sve one muke koje su snašle naš narod i naš mentalitet.

Moglo bi se reći, na osnovu primjera koje imamo, da je prosječni bosanskohercegovački političar egoista, da ima kompleks više vrijednosti, da je apatičan, pokazuje znakove uticaja socijalističke prošlosti i odbija preuzeti odgovornost (što je istina u većini slučajeva), ne zna jasno i efikasno komunicirati, ne shvata svoju ulogu dovoljno ozbiljno, nije spreman na kompromis, i što je najgore, ne zna se samostalno pobrinuti za problem, te napraviti onaj prvi, ključni korak (a tu mu u prilog ne ide ni bh. sistem koji je savršeno osmišljen za održavanje statusa quo). Taj prosječni političar je vrlo vjerovatno slabije obrazovan, ima manje iskustva, ali je barem duplo ponosniji i duplo veća patriota od njegovih kolega sa Zapada, ili je obrazovan taman dovoljno da bi dobio proverbijalni „papir“ koji je pogrešno doživljen kao jedini preduslov i ključ za otvaranje svih proverbijalnih „vrata“ ovog svijeta. Takav političar je, ako uopće, ambiciozan samo sa ličnim interesima na umu. I takav političar je odraz našeg mentaliteta. I baš kao i takav političar, mi uopće nismo svjesni kakvi smo istinski, i da je problem u svima nama samima.

Naši ljudi su mentalno duboko zarezani burnom prošlošću, čak i onom koju nisu vidjeli svojim očima. Historijski izolirani i od Evrope i od Orijenta, a vječno njihovim metama njihovih imperijalističkih nekana, povukli smo se u svoje planine i prihvatili da je situacija van naše kontrole. Pomirili smo se sa činjenicom da smo nečije marionete, i sada kada smo napokon slobodni, više i ne znamo kako sami sobom upravljati. Mi u stvari kolektivno patimo od bihejvioralnog fenomena koji je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća definirao američki psiholog Martin Seligman i nazvao naučena bespomoćnost. Kroz svoje eksperimente, Seligman je primjetio da životinje koje negativne podražaje doživljavaju nečim van njihove kontrole nakon nekog vremena prihvataju situaciju i ne nastoje ih izbjeći, čak ni kada im se pruža jasna prilika. Kasnija istraživanja vršena na ljudima su pokazala prisutnost istog fenomena i u ljudskom rodu. Sasvim je moguće, štaviše, izgledno je da mi kolektivno patimo od naučene bespomoćnosti, da nismo sposobni adekvatno reagovati ni zbog svog života i svoje sudbine, i krenuti hrabro i odlučno naprijed. Kao da ima nešto nevidljivo što nas spriječava. To nešto je naša inertnost izazvana upravo ovom naučenom bespomoćnošću.

U prilog takvom razmišljanju ide i činjenica da su rezultati naših učenika u PISA testovima među najgorima na svijetu, što pokazuje da je generalni nivo obrazovanja i stručnosti u našem narodu izrazito nizak. To su sve savršene pretpostavke za pojavljivanje kolektivne apatije, stanja opće nezainteresovanosti koje se javlja kada pojedinci smatraju da nemaju vještine potrebne za nošenje sa nekim problemom ili situacijom, ili za bavljenje nekom temom. I možda bi u nekoj drugoj zemlji takva apatija bila nadvladana instinktom za preživljavanje, ali ne i kod nas gdje je socijalistički način razmišljanja opstao sve do današnjeg dana, i ostavljat će svoj trag još dugo vremena. Da ne budemo pogrešno shvaćeni, mnogo je pozitivnih strana socijalnog razmišljanja, i mnogi od proizvoda takvog razmišljanja su neophodni u svakodnevnom životu. Međutim, u današnjem globalnom kapitalističkom poretku, koji zahtjeva korijenitu promjenu,  ne možemo se osloniti samo na adekvatnu pomoć države. Nakon nekog vremena gubimo osjećaj kontrole nad svojim životom i svojim stanjem i ulazimo u naučenu bespomoćnost i apatiju, a to je onda poseban začarani krug.  

Ne možemo, međutim, samo okriviti državu za postojeće stanje, često smo apolitični, nezainteresovani, dezorijentisani , kao i cijeli niz pridjeva koji mogu pobliže odrediti naš udio u tom začaranom krugu.

I kako je ovo sve proizvelo našeg prosječnog političara? On je egoista jer podsvjesno zna da nije uspješan i da ne zaslužuje poziciju koju ima. Zna kako je došao do nje, ali bježi od istine jer bi prihvatanje svojeg mediokriteta značilo urušavanje njegove cijele ličnosti. Zbog toga je razvio kompleks više vrijednosti kao odgovor na osjećaj inferiornosti koji ga konstantno muči, ali od kojeg ne može pobjeći. Tipični odbrambeni mehanizam često prisutan u naših ljudi, sažet u našoj potrebi da nas Bosance i Hercegovce uvijek prikazujemo kao najbolje i najposebnije, da uvećavamo svoju vrijednost i vrijednost onoga što doživljavamo našim, a umanjimo vrijednost drugog i tuđeg. Često se to prikazuje kao potreba da se „ponosimo“ nečime samo zato što je naše, iako je u globalnom kontekstu prosječno ili nezamijetno.  Apatičan je jer nema dovoljno vještina da se suoči sa situacijom, tako da inertno pristupa ispunjavanju svojih obaveza, tješeći se da mnogo radi i da se trudi, iako ništa od tog rada i truda nije efikasno ili svrsishodno, većinski je pro forme i taman dovoljno da može samog sebe zavarat da je nešto doprinio. U ovo pandemijsko doba vidjeli smo kako se vlast na svim nivoima, a posebice na federalnom, (nije) suočila sa pritiscima, te kako je pristupila rješavanju ključnih problema.

Nedostatak vještina i sposobnosti koji je doveo do stanja apatije se može pripisati našem neshvatanju važnosti obrazovanja, ali i načina na koji ono funkcioniše. Odatle seže i naša navika da radimo stvari reda radi, od onog prvog puta kada nam je neko rekao: “Završi fakultet, treba ti papir.“ Takav je i naš prosječni političar, završio je fakultet jer mu je trebao papir, papir koji sam po sebi ništa ne vrijedi jer iza njega ne stoji znanje i sposobnost. Završiti fakultet radi papira je poseban oblik onoga što se u narodu naziva „fušerenje“, a moglo bi se reći čak i svojevrsna prevara. Njega to, međutim, plaho ne interesuje, jer je navikao da sve dobije servirano na pladnju.  Naučio je da nema potrebe da mnogo pokušava ili da se trudi, sve je svakako van njegove kontrole, svim tim procesima „upravljaju stranci“, a on u ovom sistemu svakako ništa ne može. I za većinu ovoga nije kriv on kao individua, nego društvo koje proizvodi takve individue. Ne praveći konkretne poteze i ne preuzimajući odgovornost, sasvim je prirodno da nema osjećaj odgovornosti prema stvarima koje doživljava kao nešto van svoje kontrole, što mu postaje modus operandi u svakodnevnom životu, i zbog čega ne prepoznaje pravu važnost funkcije na kojoj se nalazi, kao ni njen potencijal. Zato je ta funkcija samo njegov trenutni posao koji koristi za ispunjavanje ličnih ciljeva, i nikako ne internalizira šta on kao osoba koja drži tu funkciju predstavlja narodu. Iz tog razloga i imamo političare sklone gafovima, poprilično infantilnim izjavama, kao i nedvosmislenom odbacivanju odgovornosti, budući da, ne doživljavajući sebe kao funkcionera prije svega nego kao individuu koja nema kontrole, svaki napad doživljava lično. Na isti način se naš narod ograđuje od odgovornosti za trenutno stanje, okrivljavajući političare, a ne prepoznajući svoju ulogu u dovođenju istih na vlast, i ne ostavljajući čak ni otvorenu mogućnost za racionalnu analizu faktora koji su doveli do trenutnog stanja, budući da su svjesni da bi im mogla dati odgovore koji im nisu po volji. Pa tako prestaju formirati mišljenja na osnovu argumenata, nego formiraju argumente na osnovu mišljenja. Psiholozi to nazivaju odbrambenim mehanizmom regresije. Ali zato je naš prosječni političar strašno ponosan i ponosit, i veliki je patriota. Ponosi se svojom historijom i svojim porijeklom, jer čime drugim nema, i ponosi se državom koju svojim (ne)djelovanjem polako uništava, baš kao što se naš narod ponosi rijekama koje je zatrpao plastikom, šumama koje je posjekao, ili građevinama koje nije izgradio.

 

Ali kako baš takvi političari uspjevaju da budu naše vodilje? To je možda bilo shvatljivo u doba kada je količina informacija koju dobivamo na dnevnoj bazi bila zaista ograničena, međutim u današnjem neometanom protoku informacija, šta je to što nas navede da glasamo baš za takve ljude? Obzirom na već pomenuti protok informacija, možemo reći da su zapravo mediji elita koja upravlja nama.  Medijski sadržaj utječe  na način na koji ljudi razmišljaju, na percepciju važnih problema društva, ali i način na koji dodjeljuju odgovornosti za političke, ekonomske i društvene  probleme.  Mediji  ne grade dominantne narative samo na osnovu svoje agende i svojih tumačenja, već mnogobrojni drugi akteri utječu na formiranje odnosno oblikovanje medijskih narativa koji će biti plasirani u javnost. Stoga, za kritički pristup informacijama kojima se povinujemo, potrebno je uzeti u obzir medijski narativ , odnosno ono što jeste do medija a šta do drugih društvenih aktera. Medijski pismeni konzumenti trebaju biti  u stanju da kritički promišljaju o medijskim sadržajima i na taj način aktivno učestvuju i u donošenju različitih odluka. Stoga je prva preporuka  osnažiti odgovarajuće zajedničko razumijevanje savremenog koncepta medijske pismenosti i medijskog obrazovanja. 

Jedna od najutjecajnijih teorija utjecaja medija jeste  framing (uokvirivanje). Mjera u kojoj su mediji prisutni u svakodnevnom životu ljudi govori i o neizostavnim posljedicama u kontekstu utjecaja na stavove o svakodnevnim društvenim i političkim dešavanjima. Osnovna postavka teorije framinga  znači da će mediji koji prezentuju informaciju istu oblikovati u smislu konteksta koji žele istaknuti. Dinamika političke scene na svjetskom nivou, ali i u Bosni i Hercegovini, danas stvara dodatni prostor za framing u smislu manipulisanja publikom, bilo to u vezi slaganja sa istima, ili pak plasiranje spinova i netačnih informacija. Kada se radi o političkim stavovima, najveći broj pripadnika populacije, nema direktno iskustvo s politikom – stoga veliki broj stavova i vrijednosti formira na osnovu onoga što mediji plasiraju u javnost, te dolazimo do zaključka da framing diktira i način na koji će javnost misliti o nečemu, te takvi medijski sadržaji mogu poslužiti kao  osnova za istraživanje utjecaja na političke stavove. Laura Friedman (2014) objašnjava da se „građani izlažu medijima koji dijele njihovo mišljenje“, no s druge strane i takvi mediji utječu na još dublju polarizaciju mišljenja građana.  Framingom se , glede političkih vrijednosti,  posebno manipuliše u toku izbornih kampanja (npr. gdje mediji u dva entiteta BiH jednu istu informaciju prenose u potpuno drugom kontekstu) od čega će zavisiti preferencijalno glasovanje. Glavno oružje medijske  propagande je najčešće etnonacionalizam. . Tipična, naime, empirijska situacija u istraživanju etnonacionalizma de facto uključuje najmanje dvije strane: one koji protestiraju i one protiv kojih se protestira; pritom su političke osnovice obiju oporbenih strana sazdane na etničkim temeljima. U slučaju izvještavanja o događajima iz ratne prošlosti, selektivno izlaganje medijima koji su nam ideološki bliski još je prisutnije te otežava konsolidiranje stavova o događajima iz perioda 90-ih. Nažalost, u Bosni i Hercegovini mediji su ideološki podijeljeni te građani mogu, ukoliko to žele, zauvijek izbjegavati drugačije interpretacije dešavanja iz rata , te svi pojedinačno imati vlastitu sliku istog. Tu već naši političari traže ‘’rupu u zakonu’’ pa su skoro sve vladajuće stranke u BiH okrenute ka patriotizmu i zaštiti odnosno predstavljanju jednog konstitutivnog naroda. Takvi vrlo često propagiraju odnosno manipulišu kulturom sjećanja  na konfliktni period zarad ostvarenja ličnih ciljeva, a kao slag na tortu sve to plasira često neosvještenoj javnosti kojom je lako manipulisati zloupotrebom događaja iz prošlosti. Uzimajući u obzir vrlo problematičnu političku sferu i transgeneracijske traume, teško se suočiti sa prošlošću. Kada na to dodamo političku kontrolu  nad medijima, zasigurno je da će naš glas ići onome ko se ističe kao jedina sigurnost za opstanak jednog naroda.  Ratna retorika u medijima je toliko jaka da bi neko, ko ne živi na ovim prostorima, mogao pomisliti da ovdje još uvijek traje rat. Ali kada se tu pojavi političar poput naših, koji će obećati živući opstanak jednog naroda, dok se sva tri konstituivna bore za goli život, očigledno je da će svaki  pojedinac svoj glas dati baš   svome zaštitniku vitalnog nacionalnog interesa, čiji je glavni adut puka priča o patriotizmu koja prikazuje superiornost jedne nacije nad drugom, a sve su bespomoćne.

Problem je prije svega u nama, svima nama. Jedino što nam treba je da sami shvatimo svoju moć, da prihvatimo odgovornost, i da korak po korak krenemo rješavati sve probleme koju se decenijama gomilaju.

Upravo iz svih ovih razloga, u mlađim generacijama koje nisu toliko opterećene prošlošću, imaju šire vidike zahvaljujući intenzivnoj globalizaciji i dostupnosti podataka i kontakata sa neznancima sa svih strana svijeta i njihovim kulturama putem interneta, kao i olakšanom međunarodnom kretanju,  i koje nisu imale toliko kontakta sa opresivnim društvenim porecima koliko imaju sa slobodnom mišlju, u njima leži rješenje ovih problema. Društvenu odgovornost cemo ostaviti za neki drugi put.

 

 

Timur Vilić i Imširović Ilmana

 

           

 

 


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.