Sjećanje na Maju
-Da li si siguran, oče?- upita sin već osjedjelog oca, dok je planinarski ranac stavljao u gepek.
-Da, rekao sam ti već bezbroj puta. Poslije smrti tvoje majke samo o tome mislim. Danas je dobar dan. – ravnodušno mu otac odgovori dok je ulazio u kola i sasvim mirno zatvori vrata, mada ga je ovo pitanje, mnogo puta ponovljeno, već pomalo nerviralo.
-Ali da li si svjestan da u tom području nema niti naselja, čak niti lovačkih kuća? Jednostavno tamo niko ne zalazi. Šta te privlači toj šumi?
-Ne brini. Kad sam preživio u ratu preživjet ću i u miru.
-Da, ali prije koliko godina je to bilo?- dignutih obrva, sumnjičavo, upita ga sin.
-Tačno prije četrdeset i sedam. Sine…- spuštenog pogleda, skoro molećivim glasom, otac izusti – Tačno je sve što misliš. Nisam više u cvijetu mladosti ali pomiri se s tim. Nadam se da sam bio dobar otac i muž…dobar čovjek.
-Da, oče. Znaš da nikada nismo oskudjevali niti materijalno, a i ono malo vremena što si provodio sa nama obasipao si nas pažnjom i ljubavlju, savjetima i dobrim uputama. Majka je bila sretna s tobom, a tvoja pisana djela i nagrade obogatile su svijet. Tvoje ime se spominje i o tebi će se pričati dok je svijeta i vijeka.
-Eto, o tome ti pričam. Sad je vrijeme da odem. Pusti me sine, - značajno ga otac pogleda, -Jednostavno osjetim da više nemam šta da pružim. Moram se vratiti tamo! - posljednju rečenicu starac reče dok je gledao u svoje prste koje je od nervoze lomio u krilu.
Paleći kola sin ga upita dok je siguran pogled ustremio na gradsku cestu:
-I dalje mi nije jasno kao što nije bilo niti onda nikome: kako si preživio?
Kao da ga je neko bocnuo otac se trže i nesigurno odgovori:
-Ja…To je čudo…Božija volja…Ilije jednostavno bila sudbina.
Sin ispusti duboki uzdah.
-Tako si uporan. Da te bolje ne poznajem pomislio bih da si skrenuo. Eh, dok se sam ne sabereš i ne prođeš sam taj put nećeš se smiriti, zar ne? Hajde, veži se…
Iznerviran kao mnogo puta do sad prestao je pitati. Ludost njegovog oca imala je svrhu samo za njega. Okolina ga ionako nikada nije shvatala mada se on oduvijek trudio živjeti “normalno”. Njegov otac uvijek je bio drugačiji.
Dobivši ono što je želio, mir bez mnogo bezpotrebnih pitanja, starac pusti pogled niz cestu i misli mu, kao i mnogo puta do sada, odlutaše daleko u prošlost. Rotori aviona spojiše se saradommotora kola i opet je bio u zraku…Čuo je glas Mrkog, zapovjednika i dobrog prijatelja:
-Dolaze iz pravca sj.-zapad. Lovci. Momci nek igra započne. Slobodna paljba. Čelična krila, pali…
Adrenalin je napunio uši. Svaki damar, napet kao struna, ruke na upravljaču, prst na okidaču… Uletjeli su ravno u zamku. Uskoro se čula samo pobjesnjela melodija mitraljeza i eksplozija. Stravičan ples čeličnih divova parao je vazuh, a nedugo zatim čuo je glasove svojih suboraca:
-Orao jedan orlu tri: čisti jugo-istok. Dolaze u paru. Paljba i sa zemlje. Pustite bubice po vlastitom nahođenju. Momci borite se
-Orao tri: pogođen sam…ahhh…- pred očima igrale su sjene.
Uhvaćeni u klopku neprijatelja polako jedan za drugim avioni su padali.
-Orao četiri: preuzimam…
-Orao jedan: natrag u formaciju. Previše ih je. Pogođen sam. Pomoć! Pomoć!...
Strah pomiješan sa očajnim kricima za pomoć na radiju uskoro je utihnula. Svjestan da su nadjačani nije skidao prst sa okidača. Uskoro je čuo udarce metaka i po svom avionu. Odlazi i on. Ova izvidnica neslavno je izgubila. Nagonom za preživljavanjem pritisnuo je crveni gumb, a zatim se izgubio u zaglušujućoj eksploziji i vrelom valu koji ga je progutao…Zatim mrak dubokog ništavila u kojem je tonuo…
Rajski cvrkut ptica i umirujući klokot potoka čuo je u podsvijesti. Pomislio je da je na drugom svijetu dok nije pokušao pomjeriti ruku. Tad osjeti nepodnosivu bol i u istom momentu nečiju ruku preko usta.
-Ššššš…Traže te. Patrola je u blizini. - neko je šaputao. - Budi miran. Sve sam sredila.
Bol, koji je osjećao u cijelom tijelu, zamaglila mu je rasudbu. Nedaleko od njih čuo je lomljenje grančica i ljutite glasove:
-Ovdje je pao! Ah, evo…Ništa od njega! Šta ćemo sa tijelom!?
-Ništa! Neka truhne, bar će crvi imati meso za večeru. Eh, natrag u bazu. Ni ovaj put ništa. No, ulovit ćemo mi bar jednog. Eskadrila je oborila još dva sjeverno od glavnog štaba. Možda će vod pet imati više sreće o nas. A tad..he,he…otkrit će oni nama položaje. Milom ili silom!
Mrak. Kao da se dešava nekom drugom bio je svjestan stvarnosti. Jedino što je poželio u tom momentu je da sve prestane. I disanje mu je predstavljalo problem. Poželio je da ničega više nema.
-Uh, ovo je bilo za dlaku. Hej, da li si živ?!- do njega je dopiralo pitanje koje nije imalo smisla. Pokušao je da prozbori, ali iz njega je izašlo samo blago mumlanje: Mmmm…
-Pa ti si dobro ozlijeđen. Ovdje krvariš.- ženski glas i dalje mu je smetao, ali u tom momentu osjeti val energije kroz svoje tijelo i oštru bol pa zajauka: Uhhh… Ajjjj….
Cijeli svijet mu se ljuljao.
-Eto, junačino, sad si na nogama. Ako budeš upravljao njima kao što si i avionom grdno nam se piše.
Uspio je promrmljati: Ko…ko si ti?
-Štedi dah. Imat ćemo vremena za razgovor…Možda.
Truskanje i ljuljanje se nastavilo. Osjećao se kao malena brodica na pučini okeana, povremeno obasjana munjama i svako malo pogođena gromom. Još je bio na površini, a onda je svega nestalo. Progutan valovima ponovo je plutao u mraku…
-Brzo! Ovaj je dobro ozlijeđen! Pomozi mi, nosim ga već odavno. Marti, vidi šta možeš učiniti. Izgubio je mnogo krvi…Molim te…Ima nešto u njemu…- molećivim glasom Maja se obraćala svom prijatelju.
-Ah, Majo, u svima što ih dovedeš ti vidiš nešto. Tebe se prosto ne smije pustiti van. A namirnice? Da li si išta uspjela da nađeš? – dok joj je nevoljno pomagao oko čovjeka Marti se brinuo za njen zadatak koji je imala da obavi.
Osmjenuvši mu se zanosno ona odgovori:
-Marti, zar baš toliko sumnjaš u mene? Evo ti i njih. Upravo sam završavala jutarnju nabavku kad sam začula zvuke borbe u zraku. Njihovih par aviona su presreli. Nisu imali previše izgleda, ali nanijeli su bar malo štete nedavno načinjenoj bazi na sjeveru. Čudnovato je to: svjesni su da su slabiji od svog neprijatelja ali i dalje se bore. Kao kad pčela napadne medvjeda…- zamišljeno je gledala u ozlijeđenog.
-Majo, pčele brane svoj med, trud, hranu…teritoriju.
Svoj zamišljeni pogled Maja vrati na Martija i sjetno mu odgovori:
-Pa…sve ti je to isto. Samo što se ljudi ne razlikuju po veličini. I kod njih jedni drugima žele da uzmu med…I teritorij…Opstanak…Njihova borba je donekle ravnopravna mada ne sasvim. Ponekad se pitam kako je nečiji ideal toliko jak kad pretočen u riječ se širi, riječ koja okuplja mase, pa napadaju istu vrstu do istrebljenja. Kod životinja je to mnogo jednostavnije: jedi ili ćeš biti pojeden.
-Ali životinje ne mogu da se razvijaju. One su samo to sto jesu: čisti instinkt. Ljudi su, s druge strane, skloni razvoju, stvaranju ali, na žalost, i razaranju. Takvi su stvoreni.
Duboko uzdahnuvši Maja se složi:
-Da, znam. Ali zar ne bi bilo lijepo da je i kod ljudi tako?
-Da, Majo, bi…Ali nije. I mi tu ništa ne možemo promijeniti.A sad da pomognem tvom novom prijatelju koji, kažeš, je tako “poseban”.
Duboko zamišljenu, ispred kolonije smještene u šumskoj pećini, prenu je Ruža:
-Majo, čujem opet si nešto dovukla sa sobom?! Ti znaš da tako rizikuješ otkrivanje našeg položaja! A zašto?!
Uvijek buntovna Maja joj odgovori pitanjem:
-A zašto ti ne gledaš svoja posla?
-I gledam. Moj posao je da zaštitim po svaku cijenu naše selo. Ovo nije naša borba! Sklonili smo se ovdje jer nas je malo i ne možemo uticati na ishod sukoba. Sve će se to jednom smiriti. Bar jedan period.
-E, vidiš, ja se ne slažem s tobom. Ozlijeđenima treba pomoći. Tako su nas učili. Zar si zaboravila?
-Majo, Majo! Ti sve tumačiš na svoj način. Naravno da treba pomoći, ali NAŠIMA u nevolji. TAKO su nas učili stari!
…
