Jesam li slobodan i neustrašiv kao bog, Petre?
Ti bi tako volio da jesam, ali, nisam, Petre! Nisam! Nisam više. Nešto se promijenilo u mojoj krvi, nešto se iščašilo na mom putu od kolijevke do groba. Nešto se iskrivilo u ovoj, državom datoj mi infrastrukturi. Kao da je ispao neki mali, sićušni, ali beskrajno značajan šaraf i sada cijela mašina radi pogrešno. Kao da je ispala baterija iz jednog švicarskog sata i on se izvlači na staru slavu, ali je očajno upadljiva činjenica da zaista više ne radi.
Zato ćulim svoje uši i pooštravam čula. Osluškujem ritam ove Nove Zemlje za koju i Ekhart zna.
Ipak, reci mi, Petre, ako se sve to tako mijenja, zašto sam onda još uvijek -
prezren i gladan kao pas?
Reci mi, jesam li te iznevjerio, Petre, ako sam trampio komadić volovskog srca za komadić lavljeg, za prazan kofer, u koji sam spakovao rodni list i krštenicu, porodični album gurnuo među čisti par gaća i čarapa, zaturio džezvu i kaveni mlin, i ako sam se i ja otisnuo?
Možda koračamo istim putem (putem kojim se odavde rjeđe polazi, ali kad se jednom krene onda se lako ide dalje, i još dalje)...
Da li sam te razočarao, ako nisam više prezren i gladan, Petre? Nisam više. I jesam, zaista sam otišao.
Desilo mi se! Desilo mi se ono pravo - da je volim iskrenije, poštujem dublje i cijenim više, ovdje gdje nisam više prezren i gladan, ja sam pravo oličenje svoje zemlje. Od mene zavisi kako svijet gleda na tebe, Petre!
I da li bi mi oprostio ako ti kažem da sam i dalje slobodan i neustrašiv?
Nešto se promijenilo, Petre, više ne pišem majci i ocu, oni su zabavljeni računima, vremenskom prognozom i španskim serijama... Ja pišem jednom Crvu i pišem jednom Mravu kojeg Orao ne vidi. Pišem jezikom Laste koja ode svaki put sa namjerom da se vrati i svaki put se vrati sa namjerom da opet ode. Priroda joj tako nalaže i ona opstaje zbog toga. Zato joj to niko ne zamjera.
Ali kako to da razumije onaj koji može preživjeti i ciču zimu i najdepresivnije jeseni? Koji je unaprijed pripremljen na patnju, a opet nekako nespreman da pati. Taj Crvuljak i dalje jede, i dalje puže, i dalje sanja, i dalje voli... Taj Mravak i dalje radi, i dalje sluša, i dalje prati kolonu, obavlja zadatak i vraća se u svoju ćeliju.
Hoće li crvu priroda zamjeriti ako ode na jug? Ako neće priroda, neko hoće sigurno.
Smije li možda neki mrav, zbog svoje neočekivane individualnosti, da ode u neke tuđe, sjeverne mravinjake? Šta će reći matica? Šta ostali mravi?
Šta će reći ostavljena zemlja? Ko će najgorče da pati?
Ja sam i crv i mrav. Ali sam i leptir i mravojed. Ja sam ono što sam izabrao da budem, Petre, i ništa mi od mog srpstva ne manjka ovdje gdje sam i ovakav kakav sam.
Znam i šta nisam.
Znam i šta bih volio da budem, ali ne mogu biti.
Znam razliku između to dvoje i pažljivo biram riječi da ne bih povrijedio svoje, često zavađene tetke, Sujetu i Istinu. One vazda imaju različite poglede na vrlo jednostavne fenomene ljudske prirode. Očito i nisu tako jednostavni kako izgledaju, onako ovlaš, na prvu. A mi tako često razmišljamo ovlaš i procjenjujemo na prvu. I često pitamo tetke za savjet. I ne upitane, one će nam svakako reći svoje mišljenje, tonom koji se mora saslušati, intonacijom poslije koje se klima glavom potvrdno.
Sve drugo je bolno jer treba stati i razmisliti. Treba stati i razmisliti dva puta.
Treba uprijeti vijuge ko plug i pročešljati zakržljale stavove, iskorijeniti predrasude ko korov. Mučno je to svaki put. Treba redovno orati te kognitivne njive. Kao što treba zalijevati sve cvijeće u našim baštama srca.
Jadan onaj ko prebacuje na roditelje sve ono što je u nj zasađeno, a nije trebalo!
Još gore mu se piše kad im prebacuje za sve ono što je trebalo biti u nj, a nije!
Drugačiji je bio katastar kad su nas pravili, Petre.
Danas sam Ja vlasnik svoje lopate i svojih šaka i neka mi je bog u pomoći ako nisam.
Mogu izabrati crvenu lopatu. Ili plavu. Ili zelenu. Koju god izaberem, lopata je moja i šake su moje. Žuljevi su uvijek iste boje. Isto bole i isto vole.
Ja sam orač i kopač i sanjar i neimar, i botaničar i avijatičar i svjetioničar i veterinar. Ja sam danas pisac crvima i pjesnik mravima. Sutra, možda, više neću biti. Danas se radujem jer danas jesam. I znam da nisam jedini iako sam jedinstven.
Život ne mora biti kanalizacija. Ljudi nisu drveće. Migracija nije grijeh.
Duša treba da je daleko od govana i grijehova - to je suština.
A kako tako lako?
Eto, tek tako!
