Pomalo standardna ljubavna priča, ali iz njegove perspektive:
Ova noć duža je od svih. Čini se kao da se nebo okomilo nada mnom, zrak me guši, steže me nešto u grlu i ne mogu odgnati loše misli od sebe. Danas je bio dan poput mnogih. Ponovo sam izgubio vjeru. Vjeru u ljude, u sve, a što je najgore vjeru u sebe. I šta drugo ostaje čovjeku u ovakvim trenucima nego pustiti koju suzu licem u tišini, daleko od drugih i tješiti se da će biti bolje. Ali sad suze ne staju. Ima ih i previše. Boli me tamo gdje je nada stajala nekad, a tamo, vjerujte mi, najviše boli. Ni razočarenje u ljubav ne boli toliko. Da mi je bar to sad. To je najljepše razočarenje. Koliko sam samo puta prizivao tu tugu, da otjeram onu veću, tugu u ljude. Ne mogu poreći da bez njih ja ne mogu, ali priznajem previše očekujem od njih i možda me zato sve i više nego druge iznenađuje i svaka ružna riječ boli dvaput više nego druge. Ponekad se čini da svi mogu obavljati sve, a meni je nekad i najlakši posao težak. Gubim snagu, a ona me uvijek spašavala ma što se desilo. O, kako sam nekad bio snažan i hrabar! Činilo se kao da bih mogao otići najvećem diktatoru na svijetu i ubijediti ga da prestane biti takav ili uvijek zauzeti svoj stav bez obzira na bilo šta. Bio sam tako pun sebe, nikad kukavica, makar i na svoju štetu, što je najčešće i bilo. Ali nije bilo važno, uvijek sam imao snage za naprijed. Uvijek me nešto tjeralo tamo dalje, budilo nadu koja nikad nije bila mrtva, samo ponekad uspavana i to u trenucima kad je nisam ni tražio, kad se činila da mi ne treba. Sad nije ostalo ništa od toga. Da se gledam sa onog mjesta gdje sam prije stajao, nasmijao bih se sebi u lice i rekao: "Kukavice!".
Gledam kroz prozor sobe u kojoj sam odrastao. Maloprije sam stigao ovamo. Nisam se htio zadržavati tu puno, ali trebalo mi je par trenutaka nasamo sa tim pogledom. Izgovor je bio neka obična knjiga koja mi je ionako trebala. Majka se prilično začudila kad me vidjela na vratima. Zagrlila me onako kako samo ona zna, a stavivši ruku na njena leđa osjetio sam svu težinu života na njima i tad kao nikad ranije osjetio sam svu gorčinu života i bio sam zaista bijesan. Ali zamislite taj bijes kad znate da ne možete učiniti ništa da promijenite stvari, život ili ljude, a razdire vas iznutra. Da sam barem ravnodušan ili pak hrabriji, možda snalažljiviji, sve bi bilo bolje, a ovako u nekoj prokletoj sredini ne činim ništa drugo nego sažalijevam samog sebe i ponekad se potrudim učiniti taj napor da se usudim pomisliti da će kasnije, negdje u budućnosti iskočiti prilika da promijenim sve, a ja ću je prihvatiti sa obje ruke i preokrenuti stvari u svoju korist, u korist svih ljudi koji ne mogu baš kao ni ja, niti otjerati bespomoćnost niti se boriti protiv nje!
Kažu da je sredina uvijek zlatna. Lažu! Nikad se nisam slagao s tim, baš kao i danas, smatram da je ona najgora, da ubija čovjeka neprimjetno većinu vremena, a drugi dio vremena se fokusira na to da ga uništi u jednom djeliću sekunde.
No, zanimljivo je da ljudi većinom i teže toj sredini. Smatraju da je ona dostignuće savršenstva. Kako lakovjerno!!
Ali ljudi kao ljudi, uvijek biraju lakši i jednostavniji način za prizivanje sreće maker ona bila smo puki privid na ono što je čak samo njena sreća. Ne mogu reći da se sreća ponekad ne nalazi i u malim stvarima, štaviše tu je najviše ii ma, ali traje samo kratko. Više vremena provodima misleći o trenucima koji su nas usrećili, nego zaista i živeći ih. Sve ostalo je samo prosto zadovoljstvo onim što imamo trenutno. A to, mada mnogi to i nazivali tako, dragi moji, nije sreća. Svašta je to, ali sreća ne. Zovemo to srećom vjerovatno da bismo samo utišali onaj poriv koji se uvijek nalazi u nama ma koliko ga trudili se prikriti, poriv za savršenstvom trenutka sreće koji traje dugo poslije njegovog konačnog prolaska čak ii z našeg sjećanja.
- Majčin uzdah nakon puštanja iz zagrljaja me duboko uznemirio. Otišao sam do svoje sobe i sjeo evo tu gdje sam sad.
Zima je već odavno došla. I u život i u grad. Pogled s prozora se pomalo zamaglio zbog topline sobe i hladnoće koja je kopnila vani već neko vrijeme. Čudno, ovako je bio puno ljepši.
I kao dijete sam volio ovaj pogled. I kao mladić. I evo i danas. Smirivao me. Imao je tu nadmoć nada mnom koje sam se istovremeno plašio i žudio za njom. A šta je predstavljala ta nadmoć..
Nakon toliko godina, mislim da to nije ništa drugo no san o životu. Moj san. Toliko puta sam stajao baš tu i sanjao. Sanjao kako život može biti divan i kako će zaista i biti takav. Danas mislim samo kako sam se lako dao prevariti. Život divan? Pa i ne baš.. Taj idealni život postoji samo u filmovima, ustvari najčešće u bajkama. Ali ja ih uprkos tome i danas volim gledati i čitati mada priznajem ne sa istim žarom kao ranije. Prije sam znao biti dio te priče, voljeti je kao svoju, a sad kad je čitam, samo ponekad se pojavi žar na početku kad je sve loše i po princezu i princa, suosjećajući sa njima. Smiješno je u istoj mjeri kao i užasno koliko život promijeni čovjeka u kratkom vremenu, mada smatram da nije to bilo kratko vrijeme čak. Osjećam da se dugo nakupljalo tu u meni, sitnica po sitnica, gruba riječ ili opaska dok na kraju nije uzelo oblik kakav danas ima. Potpuno ravnodušan. Toliko puno u jednoj riječi. Kako se samo olako s njome služimo i očekujemo da će ljudi uvijek znati njeno značenje, a prava istina je da svako drugačije ima misao za nju. Kod nikog ona nije ista..
Toliko sličnosti, a toliko različitosti u jednom. A kad ona ima toliko značenja, šta je sa bezrboj drugih? Koliko stvari uzimamo zdravo za gotovo, a svaka nosi u sebi i najljepše i prokletstvo i sve izmedju toga. Možda se pravo razumijevanje nalazi u ono 80 posto mozga koje ostaje neiskorišteno. Da li bi bili bolji da možemo i njih koristiti ili bismo u potpunosti s tim uništili ljudsku rasu i čovječnost?
Nažalost, čini mi se da smo ipak skloniji ovom drugom.
No, ma koliko se trudio da vremenom brišem svaku lijepu uspomenu, ona se vrati u ovim trenucima kao utvara koja me proganja, i mogu poreći pred svima i pred sobom, ali pred Bogom se ne usuđujem poreći da mi ne zadrhti srce kad se vrati i da izmami čak i poneku suzu pomiješanu bojama svježeg osmijeha. Tako prosto, a tako složeno..
Vjerovatno bi se ljutili na mene kasnije kad ne bih s vama podijelio jednu od tih uspomena. Postoje mnoge koje me vežu za prošle dane, no samo je ona jedna što stoji uzvišeno nad drugima. Prizivam je poput čovjeka na pragu smrti koji priziva anđela da mu drži ruku, a zna da doći neće. Skoro se i ne usudim nazvati je samo jednim imenom, ali zbog dalje priče, morat ću- Miljana. Ma koliko išao daleko od nje i vremenom i prostorom, opet se vraća tu, opet je tu onako blijedog lica, a modrih usana kakve sam zapamtio one divne oktobarske noći. Zanimljivo je da čovjek baš kad pomisli da je na rubu, da je sve bespovratno lošije, doživi iznenadni preokret. Neki bi to čak i usporedili sa onim momentum kad se desi klinička smrt i kad se čini da daljeg pomaka s te tačke nema i baš tad se desi ono neočekivano- uzdah!
Tako se i meni tad desilo. Vjerovatno bi vam i mnogi moji bliski prijatelji sa sažaljenjem potvrdili kako sam tih dana bio na dnu i da sub ili čvrsto uvjereni da moju hladnoću i ravnodušnost ništa promijeniti ne može. Ma kladili bi svoj život u to! Danas, kad gledam na sebe onako ispraznog kao prije nje, ne krivim ih. Ja bih čak i uložio sav novac da sam bio na njihovom mjestu, misleći da ću dobro zaraditi. No, ko bi mogao očekivati anđela u mom životu.. Sjećam se da je neko potpuno neopisivo svjetlo lebdilo nad njom i kakav izvanredan prizor je to bio. Slučajno se upoznah sa njom. Bila je usamljena, i pomislio sam zašto da ne.. Nisam tome tad pridavao puno značenja, i nikad do sad nisam shvatio da je svaka takva žena užasno tužna i ponekad i opasna kako po druge, čak i više po sebe.
Miljana, rekla je da se zove Miljana! To ime je toliko glasno odzvonilo u meni da sam počeo osjećati ubrzano kucanje srca u grudima kao nikad do tad. Uplašio sam se u prvom trenutku, priznajem nije mi se to desilo ranije. Slično možda i jest, ali ovako nešto sigurno nikad ranije. Kao i mnogim prije počeo sam pričati nebuloze, i kao sve prije ona je slušala, ali kao nijedna nje imala taj pogled. Ma ja sam naprosto u tom trenutku video svu opakost i gorčinu ovog svijeta koja se krije, a u isto vrijeme ogromnu snagu volje za razumijevanja tuđeg srca.
Čini se nemoguće spojiti takvo što, ali ona je spojila i to sasvim slučajno. A taj trenutak i sve poslije njega me odredilo onakvim kakvim i jesam danas. Bez tog nedodirljivog vremenu susreta, ostao bih onaj isprazni čovjek kakav sam do tad bio.
O Bože, koliko je dobrote u mene ulila. I danas kad pogledam ljetno čisto nebo prepuno zvijezda, vidim nju kako sija jače od svih ostalih. Eh, da mi je znati koga danas obasjava svojim osmijehom. A krivicu tome snosim samo ja, a to je najveće proklestvo koje postoji. Imati sreću na dlanu, a ruku u šaku čvrsto stisnuti.
A sjećanja, zaustavljaju dah u grudima svakog proljeća, ljeta, jeseni, a posebno zimi jer tad je najviše potreban zagrljaj u hladnim noćima, a niko prije nje niti poslije neće moći ugrijati ovo hladno srce.
Njena dva oka su prevladavala sve nevolje ovog svijeta i svu tugu, a u isto vrijeme se borila protiv njih nauštrb svog srca.
Pretpostavljam i zamišljam je sad u nekom restoranu pored Sene u Parizu kako pije crno vino i s nekim kavalirom koji se prema njoj ponaša kao prema princezi što ja nikad nisam umio. Zamišljam da joj govori stihove poznatih ruskih pjesnika, ali ipak priželjkujem da se tad sjeti mene i mojih glupavih rima. Želim da se sjeti mojih zagrljaja i poljubaca, koji iako maleni za nju, iskreni su bili.
Sjećam se gledao sam kako je ismijavaju svakodnevno zbog mene i nastavljao radeći što i inače, a nisam se mogao od nje rastati. A dobro su mi rekli da zaslužuje bolje, da je nisam dostojan. Znali su dobro, a Miljana je i dalje ostajala voleći me kao i ranije.
Ponekad bi odlazila, tad bih išao za njom, molio je da se vrati i ona se vraćala.
Ali vremenom,postao sam gori, sjećam se da sam joj znao reći kad krene od mene, da to is am želim već dugo.. a ona bi samo spustila pogled i otišla. Nije plakala, Nikad nije plakala. Žene inače zaplaču za sitnicu, ona ne.
Zadnji put kad sam je otjerao od sebe, stala je tik uz mene tako da sam osjetio njen drhtaj na svom tijelu i uzdah na licu, nije ništa rekla pogledala me.
A pogled je bio prazan. Okrznula je svojim usnama moj desni obraz kao da ljubi dijete, zagrlila me čvrsto, no kratko.. I otišla, zauvijek.. I ostavila mene sa ovom grižnjom savjesti, i eto sad noć ne mogu da prospavam kako treba.
I treba mi tako.. Laku noć dobri ljudi, a ja i ostali koji ne spadamo među vas, gledat ćemo prelijepo noćno nebo i zamišljati kako bi bilo da je bilo, i uspavati se negdje možda tamo pred zoru...
