Truba borbe, rat, Rim i carstva gazili su ovuda još prije nas i naše dogme, naše ideološke, teološke i političke pisane mantre. Mi smo kapitalci, rijetki primjerci odumirućeg carstva bez cara, državnosti bez zakona, morala bez moralnosti, vrijednosti i čovjeka bez ljudskosti. Sve bi mi prodali za svoj glas i ne slažemo se sa svim glasovima oko nas. Svaka spodoba želi da bude čizma, svako pismo šizma i da gazi, da bude primjer tiranije, da misli da je njemu dato da bude pravedno surov, da bude arhanđelski uzvišen u odmazdi, u poimanju pravde i sopstvene istine. Poznajem mnoge „divne“ preuzvišene stvorove. Nekada smo mogli da vidimo pojedine koje je svijet osudio ( Napoleon, Furer, Duce), a danas ih ima mnogo više, na desetine, stotine, hiljade, a ne usuđivam se dalje karikirati. No, ima dosta njih, ali pojedini se izdvajaju svojom pravednom surovosti.
Poznajem jednog Mefistofelisa koji je podredio svoje biće traženju istine u čovjeku i ustanovio stereotipe života, jer je došao do saznanja da samo njemu klanjajući se zajednica može da opstane i misao u zajednici kao apsolut da se uzdigne na pijedastale glorifikaciranog standarda. Ustanovio je naš Mefestofilis kulturu, pokret, dijalog, formu i odredio koreografiju svoje preosvećene maestralnosti. Naš divni Mefistofilis zadao je tabue da se čuvaju u pandorinim kutijama i nikada da ne budu otvoreni, jer misao druga od njegove se ne mogu smatrati pravednijim mislima od apsoluta, dogmatike, savjesti i morala.
Mefistofelis želi da upozna svog Fausta, da mu Faust pristupi smjerno, pokorno, da traži, da preklinje za vječnom mladošću i mudrošću njegove vladarske sposobnosti. Metanije njegove su određene ljestvicom požrtvovanosti i on ih traži na svakom koraku od svojih Fausta. On traži potpis, popečiteljstvujući sovjet svom radu na sceni života. Moram priznati da sam odbačen od Mefistofelisa i da me moja rogobatna narav odvodi dalje od njega i njegove blagosti.
Oglušio sam se o znakove i žigove Mefistofilisa, njegove igre. Postao sam retardiran da učim od njega, izopštio sam se iz apsoluta, iz ljepote tog kaleža i počeo sam da pijem sopstveno vino, da se ne potpisujem na njegove fermane, da se gadim na njegove pomije i da skrnavim ono što je dato mnogima na obznanije sveznanje. Cijenu moram da platim. Cijena mog raskolničkog ponašanja se još utvrđuje i Mefistofelis me posmatra sa prezirom. Ne voli me Mefistofilis i gleda da mi se osveti svojom pravednom šapom, kopitom, papkom. Ne želim da mi ptice nose jaja istine na gnijezdo koje mi Mefistofilis stavlja na moju glavu.
Ko sam ja da se suprostavim Mefistofilisu, da otvaram pandoru, da puštam sumnju van, da oslobađam nadu, da se igram sa svojim mislima, da ne prihvatam apsolut, da odbijam kalež i ne koristim svoju krv kao mastilo za njegovo guščije pero. Ja konceptualna jeres naspram univerzalne koreografije standardne, sveopšte metodologije. Postao sam inhibitoran, zatvoren u svoju nevještu umjetničku apstrakciju. Postao sam autodidakt u nakaradnoj slici svog poimanja umjetnosti. Postao sam previše dorečen, a to je loše po mene ubogog autora manifesta protiv velikog Mefistofilisa.
On ustvari traži od svojih sledbenika da se ćuti, ako se ima riječ više reći, da se ne izgovara. Riječ ubija, on spašava od riječi, daje pravdom svoje dogme ustaljenu vrijednost i ko to ne može da ispoštuje osjetiće pravedni gnijev na sebi i potomcima svojim. Njegova kazna će me stići i Fausti će mu pomoći u tome.
Ni jedna sila nije do vijeka bila, a mi smo svjedoci odumiranja društva kakvog sada znamo, ta sila će se oglušiti o svog Fausta i dovesti ga do vulkana u kojem će hodajući za Mefistofilisom otići u svoj sveznajući svijet lave i pepela, a ja ću kliktati na obodnom suvom drvetu kratera kao corvus čekajući da se novo granuće zvijezde nasmije meni i ponese mi vjetar krila nestajući na horizontu novoga svijeta.
Želim, zato želim da budem grobar Mefistofilisu i njegovim Faustima.
