Ograničavanje kretanja pojedine osobe na ćeliju veličine dva kvadratna metra je kazna koju pojedinac treba da snosi za svoja (ne)djela i to se smatra danas kao najveća kazna za nekoga, oduzimanje slobode kretanja. Međutim, to nije jedini zatvor u kojem ljudi mogu biti zatvoreni. Postoji jedna teža vrsta zatvora. Vrsta zatvora iz koje ljudi ne mogu tako lako izaći. To je zatvor sopstvenog uma.
Ovaj oblik kod nas je izuzetno zastupljen. Ljudi koji su sami ograničeni u određenim sferma života ponekad mogu da ograniče čitavo društvo u cjelini i tako ga osude na stagnaciju bez ikakvog pozitivnog cilja ili napredka. Mnogo puta smo mogli čuti razne priče o našem balkanskom mentalitetu, nažalost malo njih je pozitivno. Postali smo žrtva vlastitog mentaliteta, zatvorenici uma.
Šta je značenje toga? To znači da mi kao društvo nećemo moći napraviti nikakav pomak ili stepen više ka nekoj pozitivnoj priči sve dok nam je većina društva plitkog razmišljanja i bez ikakve težnje ka boljem. Zapravo kod nas je samo jedna težnja ka boljem, a to je ona čuvena izreka svakog prosječnog našeg sugrađanina koji jedva sklapa kraj s krajem, "Idi sine vani, ovdje nema hljeba?".Istina je u tome da je u BiH jako teško doći do tog "hljeba", istina je da su ljudi umorni i od sistema, i od korupcije, nepotizma, lažnih obećanja, ali ono što se postavlja kao pitanje jeste šta je učinjeno protiv toga? Zašto smo dopustli da budemo taoci vladajuće političke elite? Zašto ste dopustili da svojoj djeci pakujete kofere i spremate vize za bijeli svijet? Odgovor na ovo pitanje se može naći u naslovu moga teksta.
I u BiH postoje uspješni ljudi. Postoje obrazovani ljudi, puni ideja, sposobnosti i ono što je najbitnije osobe otvorenog uma. Te osobe nije strah od novoga, nije ih strah od riskiranja i pravljenja odlučujućih i samostalnih koraka ka boljem.I to je ono što nama u društvu fali. Mi jednostavno nismo sposobni kao društvo u cjelini preuzeti odgovornost. Napraviti odlučujući korak i krenuti dalje.
Ali jednostavno nemamo takav um. Društvo kao cjelina nemamo razvijenu svijest o promjeni, o borbi za bolje sutra. Ovo je ozbiljan i kompleksan problem, i potrebno je puno više od jednog teksta kako bi se analiziralo. A još više je potrebno da bi se pronašlo neko rješenje za ovaj problem.
Ovo je samo uvod u detaljnu analizu problema koji podriiva u same korijene našeg društva. Možda to ne izgleda tako kada gledamo iz daleka, međutim kada se detaljno udubimo u tematiku i sagledamo naše društvo, probleme u kojem se nalazi i način na koji se (ne) bori sa istima, vidimo da je to izuzteno velik problem sa kojim se treba uhvatiti u koštac...
