,,Naravno da su žene glupe. Šta tu ima da se priča.“, jedan je od komentara na koji sam naišla na fejsbuku.
Vjerujem da često nismo svjesni kako se stvarno duboko u sebi osjećamo. Neko uspjeva to da osvjesti više, neko manje.
Vjerujem da ljudi koji sebe doživljavaju kao moćne, često duboko u sebi i daleko od svijesti imaju zakopane misli o tome kako su vrlo slabi.
Vjerujem i da često oni koji se hvale da su vrlo pametni u sebi i od sebe imaju sakrivena uvjerenja o tome kako možda i nisu.
Vjerujem i da se ja nekada na nesvjesnom nivou osjećam daleko gore nego na svjesnom na kojem s vremena na vrijeme osjetim poniženje, bijes i nepravdu kada pročitam nešto slično između daleko češćih ,,šta me briga" i oguglanosti na slične rečenice.
Vjerujem da možemo okretati glavu, ali da će nas kad tad ubosti trn ovakvog i sličnih komentara. Što zbog nas samih, što zbog nekih drugih u koje upiru prstom Jer, svi provodimo sate i sate u digitalnom svijetu koji je pun ovakvog trnja, bodljikavih žica - riječi.
Vjerujem da je osnovna borba svakog čovjeka da se ne osjeća tako - poniženo.
Vjerujem. Ne znam.
Vjerujem da se oni koji prihvate ovo kao istinu i kojima čitanje ovakvog komentara predstavlja samo još jedan ekser kojim se zakucava ovo njihovo uvjerenje možda osjećaju onoliko loše koliko može opisati naredni pasus.
Tuga, poniženost, bespomoćnost, strah. Tuga jer sam nedostojan i slab. Poniženost jer sam lošiji od nekog drugog, jer malo vrijedim, umijem i znam. Bespomoćnost kada želim da budem bolji, kada želim da budem snažan, kada želim da me vole.
Vjerujem da su povrijeđeni i oni koji vrijeđaju, kao i oni koji trebaju biti ovakvim riječima povrijeđeni. Neko više neko manje.
Zašto vjerujem da su loše i oni koji vrijeđaju?
Vjerujem da tako snažno obezvrijediti druge znači iskazati stav da si u svojoj podsvijesti prihvatio da je ovo svijet u kojem jedna strana uvijek mora biti nadmoćna, a druga ponižena.
Vjerujem i da si prihvatio da je svaki dan ruski rulet u kojem se možeš naći i na jednoj i na drugoj strani. I tako se stalno pred tobom vrte šanse da si ponovo i ponovo onaj koji je manje vrijedan. Vjerujem da onda zato strijepiš, strahuješ, urlaš na sav glas kako ti nisi to loše i kako je to loše neko drugi. Vjerujem da zato vrijeđaš, psuješ, obezvrjeđuješ.
Vjerujem da se pokušavaš izliječiti, ali da u tebi ipak i dalje čuči uplašeno dijete koje ne zna kako da bude važno, vrednovano i voljeno.
Vjerujem da što se lošije osjećamo to više pijemo, pušimo, osuđujemo, vrijeđamo, tučemo, mrzimo. Vjerujem da tada više tastaturom ubijamo jedni druge.
Vjerujem da se najbolje osjeća čovjek koji živi na liniij ubjeđenja da svi mogu biti jednaki. Vjerujem da svijet nije ono što jeste nego ono kako ga vidi naša ubjeđenost, naše vjerovanje.
Vjerujem da samo kad smo jednaki niko nije manje važan, prihvaćen i voljen.
Vjerujem da su ovakvi komentari poziv u pomoć za one koji ih pišu kao i za one kojima su upućeni.
Vjerujem da možemo biti bolje.
Vjerujem u jedne, druge i treće.
Vjerujem u sve nas.
Ne znam.
Vjerujem
.
ZA KONKURS
