Zarobljena u Tijelu

Markoni / 07. Oktobar 2017

Zarobljena u tijelu. Tako se osjećam, Dok gutam treću picetu iz pekare sa majonezom i kečapom. Zarobljenica u vlastitom tijelu koja je je vječno gladna. Hranim je. Ubacujem u sebe kao u kantu za smeće i ne osjetim više razliku između gladi, boli, praznine i čekam samo onaj osjećaj pucanja, da pucam od hrane. Čekam konačno da napunim svaki milimetar svog želudca i da postanem na nekoliko sati mirna. Sita. Danas sam prestala ići u dvije pekare i kupila sam odjednom tri picete. Znam kako me zovu iza leđa, čula sam. Teta Piceta. Jer jedem tri picete za ručak, čips, kolu i dva kroasana od čokolade sa jednim pecivom od višnje. Čula sam kako me zovu i to je najblaži nadimak za mene. Inače sam debelguza, krmača, slon i tako dalje idu moji nazivi za moje tijelo. Debelo tijelo, ogromno i podivljalo tijelo u kojem sam ja zarobljena. Poželim da ljudi vide unutar mog tijela kakva sam ali vjerujem da sam i iznutra odvratna. Povjerovala sam kako sam odvratna i iznutra nakon svih ovih godina različitih imena koje sam doživjela i imala. Moj zadnji nadimak je divan. Mogla bi umrijeti kao Teta Piceta i bolje i to nego Debelguza.  Sve je bolje nego umrijeti debela ali čini se da ću ja umrijeti kao takva. Ogromna masa sala koja se preliva preko odjeće, rubova mog postojanja, kaiša na hlačama koji se urezao u moj stomak, guzicu, butine i majice čija dugmad pucaju i otpadaju kad sjednem ili se sagnem da obujem cipele na debelim stopalima koje uguram u visoke štikle jer znam da samo tada izgledam malo mršavija međutim moja stopala kipe u tim cipelicama, vidim salo kako se napuhalo sa strane, prsti me bole od težine i strah me da moje štikle ne puknu svaki put kad izađem u javnost. Strah me da netko drugi ne vidi kolika sam zapravo. Oblačim crninu, duge tunike, elastin, tamne boje, nosim pundžu, sunčane naočale i visoke potpetice u kojima hodam pažljivo i lagano ali sve me boli jer kad nosiš 110 kilograma na visinu od metar i 70 sve te boli, zaista te boli svaka kost, mišić, zglob i osjetiš kako zauzimaš prostor drugim ljudima svaki put kad se upravo ti moraš skloniti s puta da netko prođe ili još gore-Kad se meni sklanjaju s puta da ja prođem a nakon što prođem onda čujem...Čujem sva svoja imena koja ljudi imaju za ovakve poput mene.

Cijeli život sam bila debela. Moja debljina je postala problem u srednjoj školi. Tek za vrijeme Gimnazije sam shvatila kakva sam. Za vrijeme velikog odmora dok sam jela picete koje čudo! I tada sam gutala picete samo sam jela dvije a ne tri i nisam jela uz to čips, kolu i tjestenine od čokolade i višnje. Jela sam na početku dvije picete sjećam se, bile su dovoljno da me zasite, nisam bila tako velika kao danas sa 40 godina. Voljela bi vratiti vrijeme kad sam imala samo 10 kilograma viška, bila sam sitna naspram ovog tijela danas. Voljela bi vratiti vrijeme i vjerujem da ne bi jela ovoliko, možda bi uspjela u dijeti, vježbanju i nikad ne bi prešla elegantno popunjeno u debelo. Nikad. Poznajem sebe dovoljno i ne vjerujem u ovo što kažem-Jela bi još više. Da sam mršava jela bi još više. Jela bi sve, pojela bi na kraju pohovano govno kad bi mi žene iz pekare servirale koliko sam gladna. Čula sam svoje kolegice neki dan kako bi ja mogla i pohovana govna pojesti koliko sam gladna i željna svega. Pojela sam četiri reda čokolade za vrijeme kafe pauze i potom sam otvorila rahat lokum i umakala u crnu kafu i ubacivala u svoja usta dok sve nije postalo jedno veliko rozo, šećerno blato koje sam progutala zalijevajući kafom i sokom da mogu pojesti još više. Meni su napitci samo sredstvo da bolje uguram hranu u sebe. Na poslu su rekli da bi pojela pohovano govno i nisu slagali na kraju, da sam zaista ostavljena gladna negdje i sama ja bi pojela i to. Glad je dominantna emocija u meni. Glad nije nagon kod nekih ljudi, nije ni slična nagonu kao što je žeđ. Žeđ je konkretna i znaš da trebaš vodu, napiješ se jedne određene količine i više nema žeđi. Glad je čudna. Glad ne govori šta ti treba da pojedeš i koliko ali znaš da u tebi raste neka zvijer koja želi nešto da ubaciš u svoju ljušturu i to odmah. Nikad nisam ukrotila tu zvijer zvanu glad. Hranila sam je pažljivo i sa strahopoštovanjem a sad izjeda mene iznutra dok moje tijelo ona širi do granica pucanja. Već vidim fizičke znakove pucanja mog tijela zbog gladi, zvijeri koja leži u meni i koju redovno hranim, timarim i pazim da me ne napadne. Prvo su mi popucali kapilari na nogama, jedno jutro sam vidjela ljubičaste pukotine, vene na bijelim velikim listovima kao da na bijelom mramoru nastaje plavičasta pukotina koja se samo širi, to jutro sam shvatila da moje tijelo pokazuje prave znakove pucanja i da više ništa nemam pod kontrolom ali nije me to zaustavilo da pojedem pet baklava u toku dana, tri kole, dvije picete i malu tepsiju pite od krompira uz kutiju sladoleda sa 4 okusa u kantici za više ljudi...Druga stvar koja je pucala bile su moje kosti, škripala su mi koljena kad sam se pela uz stepenice a dah mi je nestajao, gubila sam dah života u sebi jer zrak nije mogao da obiđe moje tijelo, gladna sam zraka oduvijek. Nikad se nisam s lakoćom popela, potrčala ni igrala. Uvijek sam gubila dah a vraćala ga sjedeći na večeri nakon cijelog dana igranja. 

Danas sjedim u parku, jedem ove picete i promatram djecu koja se igraju, ne gube dah. Sjećam se kad sam maštala kao klinka o tome da izgubim dah s nekim momkom, od života ili od sreće. Čula sam za taj fenomen kako ljudi u posebnim trenucima gube dah ali meni je onda svaki trenutak poseban jer u svakom meni nedostaje daha. Pluća mi ne mogu poput želudca da uzmu ogromnu količinu zraka i osjetim kako ih pritišće moje tijelo, osjetim svoja pluća kako ih steže i koliko mi snažno lupa srce kad se zadišem, prepadnem se par puta, preznojim, sjednem i nastavim sa jelom. Imam podbradak i ogromne obraze, trudim se cijelo vrijeme da djelujem lagana. To je ono što sam naučila. Naučila sam od malih nogu da ne pokazujem drugima koliko je meni zapravo teško. To je prvo što urade debeli ljudi-Negiraju svoju debljinu. Prva faza debljine u životu je popraćena negiranjem. Nisam tolika, nemam toliko kilograma, osjećam se super, zdrava sam, dobro sam, uredu sam...Gladna sam. U tom negiranju činjenice kad sam dobila prvih 15 kilograma više pomogli su mi roditelji, dobra majka koja je govorila kako je moja ljepota unutra a izgled je nebitan, hranila me sa tim savjetima dok mi je pravila krompir sa svinjetinom u umaku od vrhnja i sira. Nijednom me nije savjetovala da prekinem. Ona nije kriva, ona je vidjela koliko sam gladna, majka nikad ne bi zabranila svom djetetu da jede, majke hrane djecu, mene je moja savršeno dobro othranila. Mama je pravila pudinge od vanilije, rižu na mlijeku, bajadere, marcipan tortu, puslice od bijelog šlaga sa puno šećera, lonac francuske salate koji sam jednom sama pojela i povratila jer sam se otrovala. Mama me hranila a ja sam jela i postajala njena velika curica. Tek sam u srednjoj školi kroz uspoređivanje sa vitkim djevojkama vidjela istinu o sebi da sam ogromna, debela i odvratna. Sama sam cijeli život, bez momka i muškaraca i na kraju bez seksualnog života. Pročitala sam negdje da je čokolada za tijelo kao seks i onda sam pomislila kako se ja seksam svaki dan po toj logici. Puna sam čokolade i seksa, ne treba mi muškarac tješila bi se u perodima kad su moje depresije postajale sve jasnije a njihov razlog sve veći-Moje tijelo. Tješila bi se i hranila bi se. Hranila bi svoj razlog depresije sa čokoladom, davala mi je osjećaj sreće, serotonin iz čokolade je trebao da popravi sve, nadoknadi seks, uljepša mi noć i zamijeni jebačinu-Nije uspio. Čokolada nije zamjena za  takve stvari. Trebao mi je seks. Nitko ne jebe debelguze. Tete Picete. Nitko. Osim nekih likova koji se pale na debljinu. Jednom sam poznavala jednog takvog. Volio je moje obline ali tada sam bila obla a ne okrugla. Lice mi je bilo mlado i rumeno a moj apetit nakratko ugašen, Ljubav mijenja sve. Mislila sam da će i mene promijeniti. Nije išlo. Nakon raskida sam se vratila hrani u još većim količinama kao zamjeni za ljubav. Kad sam u sebe ubacivala i mljela ogromne količine masti, bureka, pite i mesa ja sam punila prazninu koja je bila sve veća zajedno sa mojim tijelom. Iznutra sam ista kao i izvana. Laž je kako ljepota dolazi iznutra. Iznutra dolazi sve ono što vidimo izvana. Ne može iznutra doći jedna ljepotica i imati moj lik. Nije moguće. Iznutra sam još ružnija nego izvana. Slojevi mog sala su slikoviti slojevi moje ličnosti sve do srži mene gdje postoji ova glad, zvijer vječno željna, spremna i nepotpuna. Zvijer koja jede sve ispred sebe. Nikad se nisam osjećala cjelovito a prvi put sam toga postala svjesna u srednjoj školi...

Za vrijeme velikog odmora sam jela čokoladu, neke djevojčice su me gledale i smijale se a potom je najljepša od njih došla ispred mene i pitala me jesam li se vagala u zadnje vrijeme. Smijale su se, ošamarila sam je i završile smo kod direktora na razgovoru a nakon razgovora sam poslana kod psihologa koji je rekao kako nije uredu da jača udara slabije. Jača je izgovorio sa posebnom pažnjom. Deblja, krupnija, veća su prave riječi ali nisam o tome htjela da pričam s njim, nisam mislila da me može razumjeti  pa sam samo sjedila i slušala kao zarobljena u samoj sebi. Kad bi nešto zadržala za sebe ja bi to onda ubijala s hranom. Moja nezadovoljstva su bila duboko u meni još od vremena kad sam shvatila kako sam zaista debela a pritom nemoćna da smršam. To je bilo najgore, još gore od fizičke debljine je bila moja psihička nemoć da upravljam sama sobom. Nisam imala kontrolu iznad svoje gladi i to me dovelo do toga da je zatrpavam u grobu mog tijela sa hranom i pićem. Do vremena polaska na faks bila sam formirana debela žena koja se šalila na svoj račun i plakala kad se vrati kući a potom jela i jela i jela dok ne bi povraćala.

Moj život se dijeli u nekoliko faza.  Prva je bila bolna svjesnost o istini svoga izgleda. To se desilo za vrijeme traženja maturske haljine. Bio je sunčan dan, izlozi su zvali na ulazak sa posebnim ponudama za maturante, haljine su stajale na predivnim lutkama kao salivene prateći linije savršene plastike koja bi trebala biti model dobrog, lijepog i savršenog tijela jedne žene. Plastične lutke su taj dan bile obučene u prekrasne haljine. Sve su bile različite na istim tijelima poput zmijske kože različitih nijansi na identičnim bijelim zmijama koje mogu da svuku kad god hoće svoju kožu i obuku novu jer su savršene. Lutke u izlozima su me izazivale, rugale mi se, smijale se sa svojim savršenim perikama, frizurama i haljinama a iza stakla sam stajala ja. Vidjela sam odraz svog tijela u jednom izlogu naspram jedne savršene lutke u haljini koju sam željela. Stajala sam na uglu jedne stare ulice sa nizom uređenih radnji u austrougarskom stilu, pločnici su odzvanjali od koraka brzih ljudi, elegantnih žena u kaputima i suknjicama i mirisale su ljubičice sa obližnjeg trga u velikim buketima. Zastala sam ispred izloga sa predivnom haljinom crvene boje na bijeloj lutki raskošne plave kose i divnog lica. Moja sreća što sam našla haljinu za najvažniju noć svog života je trajala koliko traje udah i izdah jednog čovjeka. U staklu izloga se presijavala haljina mojih snova i svjetlost je pala na mene u tom trenutku i stajala sam nasuprot tijela te lutke i vidjela kako sam tri puta veća od njene veličine, svjetlost je nestala a moj pogled se smračio. Postala sam gladna. Ipak sam trebala haljinu i ušla sam u tu radnju, ušla sam po potvrdu onoga što već znam-Da takva haljina nikad neće biti moja. Na ulazu u butik fine robe prva rečenica upućena meni koja sam tek napunila 18 godina bila je-Dobar dan gospođo, izvolite. Ljubazan mladić koji je bio gej lijepo me pozdravio, kulturan i plastičan kao i sve one lutke a potom sam rekla šta želim i podigao je jednu obrvu a potom rekao-Nemamo vaš broj. Uvijek bi mi to rekli. Izašla sam znajući da se smije, znajući da njegov nabildani stomak sad puca od smijeha zbog mene a u mom stomaku je onda vrisnula glad i brzo sam ušla u prvu pekaru, još brže sa progutala svoj lijek, picete, tijesta, kolač i zalila sve sa sokom da lakše podrignem i krenem dalje. Nosila sam crno na maturi, jedna dobra krojačica je skrojila haljinu za mene. Bila sam poput kume, neke kume koja već ima troje djece, muža koji je udara i koja jede ispred televizije gledajući serije dok joj život mirno prolazi. Moje prijateljice su plesale, skakale, uživale a ja sam sjedila, jela i pila.

Svjesnost o mojoj debljini sam potom sakrila sa humorom. Za vrijeme fakulteta sam bila veoma popularna, društvena i čak sam bila sretna. Bilo je sretnih dana gdje sam se osjećala dobro u vezi sebe. Humor mi je pomogao da pobijedim svjesnost i istinu o sebi.  Istinu ljudi izruguju najčešće i to sam uradila. Šalila sam se na svoj račun. Rekao mi je zubar da ću za dva dana sve smjeti jesti a ja sam ga pitala može li ikako za tri? Stala sam na urok neki dan i slomila ga, dala sam broj krojačici a ona je mislila da joj dajem broj telefona, neki dan sam pojela za doručak samo jednu šnitu eurokrema ostale sam namazala ajvarom...Smijali su se zgodni mladići debeljuci iz klase, nudili mi čokoladice i sokove, moje vitke prijateljice su me zvale da izađemo samo da one budu još zgodnije pored mene ali sve sam to ja znala i samo zalijevala sa šećerom, smijehom, kolačićima i plastificiranim sendvičima od margarina, poli salame, majoneze, krastavaca i reda paradajza sa kečapom. Humor me spasio do tih godina a onda sam našla posao i moje nagrade su krenule još jače...Nakon dugog radnog dana čekala me moja ledena torta kao nagrada za još jedan dan. Završila bi sa poslom u 4 sata a onda umorna, zadihana, troma i spora došla do stana i sve bacila sa sebe a najgore je bilo skinuti cipelice sa visokom petom koje su se svaki put usjekle u moje meso kao kalupi na tijestu. Moje nateknute noge sa mramornim ljubičastim kapilarima koje sam krila tamnim čarapama, guzica u gaćama za babe jer su se sve fine stvari jednostavno gubile u mom salu, jedne čipkane gaće su izgledale kao tange na meni, pucale su, fina čipka se toliko razvukla nakon jednog nošenja da sam ih morala baciti i preći na velike gaće za babe, za gospođe. Jela sam pola torte svaki dan. Uskoro sam dobila 133 kilograma i 789 grama. Tačno toliko izvagala sam se u apoteci jer moja kućna vaga se okretala samo do 120 i jedan dan je samo zakucala punu crvenu liniju i nije mogla dalje. Taj dan sam pojela cijelu Saher tortu a zalila je sa viskijem.

Svjesnost o vlastitoj debljini koju ne mogu pobijediti čak i kad sam išla na dijete, pokušala sam vježbati i onda humor na vlastiti račun jer samo tako sam mogla pobijediti druge koji su se htjeli šaliti sa mojom kilažom. Prpošna, umiljata i slatka. Debeljuca iz razreda. Ona koja uvijek ima čips, lizalo ili nešto slatko. Ona koja se zajebava i ona koju boli kurac za tuđe mišljenje. Upravo ta je otišla u teretanu jednom i nikad više. Jedan dan sam bila inspirisana i povjerovala sam kako zaista mogu biti jedna od onih koji dramatično smršaju, promijene izgled i čitav svoj život. Uplatila sam unaprijed mjesec dana i otišla u jednu ušminkanu teretanu u centru grada. To je bio moj zadnji pokušaj, trzaj mrtvaca da oživi i tu sam se predala zauvijek sve do danas kad mi je doktorica rekla koliko sam bolesna i da neću još dugo živjeti ako nastavim...

Kad sam smogla snage da odem u teretanu imala sam 112 kilograma. Plakala sam cijelu noć i jela čokoladni smoki a potom ujutro izostala s posla jer teretana je bila životna odluka i nisam htjela da se vratim umorna s posla taj dan i da pojedem pola torte, zaista sam htjela da se spasim ali nije potrajalo. Na samom ulazu u fitnes centar prvo me muzika prepala, brza, živa i energična muzika koja zove na kretanje, ples i akciju nije nikad išta uz mene, bila sam debela, nisam plesala, nisam se kretala i sad sam ušla u prostorije prepune žena sa dobrim tijelima, muškaraca sa još boljim mišićima. Gledali su me. Svi su me gledali kad sam stala na put da preuzmem svoje ključeve od ormarića. Trener koji je vodio moju grupu bio je zgodan, mišićav, savršen i bio je ljubazan, čak i preljubazan i jako otvoren prema mom problemu debljine. Uvjeravao me da mogu za tri mjeseca da smršam najmanje 15 kilograma ako samo budem uporna, disciplinirana i odlučna. Ništa od toga nisam bila. Nakon jedog treninga gdje sam se preznojila i umorila sutra sam se probudila sa neizdrživim bolovima svuda u tijelu. Mliječna kiselina u mišićima rekao mi je da će me boljeti ali ne ovoliko. To će proći govorio je na telefon ako samo nastavim unatoč bolovima, normalno je da boli ali mene je boljelo previše. Sad sam svjesna da me nije boljelo više od mojih nalaza o stanju šećera, masnoće i tlaka. Oni zaista bole, vježbanje je bilo lagano pero naspram dijagnoze koju sam čula od doktora koji su me pregledali nakon infarkta koji sam doživjela u jednoj robnoj kući. Srčani bolesnik, šećeraš i imam masnoću. Trebala sam na vrijeme smršati ali to vrijeme je uvijek bilo sutra. Od sutra sam na dijeti, prestajem sa ugljikohidratima, izbacit ću večeru, smanjit ću šećer i slatkiše...Sve to je bilo stavljeno na sutra. Na kocku. Kockala sam se sa sudbinom izazivajući sutra radeći sve ono što nisam smjela danas. Kako sam mogla očekivati da će sutra donijeti nešto drugo kad propuštam priliku danas da uradim to nešto? Zavaravanje je krajnji stadij. Nakon svjesnosti da si debela ide pokušaj umanjivanja te stvarnosti sa šalama, humorom a kad potrošiš sve svoje šale ide zavaravanje i laž kako ćeš ipak nešto poduzeti. Danas vidim kako sam otišla u onu teretanu i platila jedan mjesec samo da skinem sa svoje savjesti pokušaj da nešto zaista napravim u svom životu. Platila sam mjesec dana a bila samo jedan dan-Slagala sam kako sam bolesna, padala je kiša, promašila termin, zamijenila raspored i sve ostalo sam uradila pogrešno vezano za teretanu i dijetu a nikad nisam propustila jelo. Objed. Svaki dan sam redovno i mnogo jela. Držim nalaze i preporuku da odem kod nutricioniste, psihijatra i da se javim za sedam dana na kontrolu krvi i tlaka, dobila sam tablete za srce kao prava žena u godinama koju život već napušta i koja je bolesna isključivo zbog svog izbora. To je najgore od svega. Najgore je što sam sebe upropastila i što i dalje to radim jer sam gladna. Sjedim i gladna sam, znam da ću otići u restoran nakon ovih nalaza, ove priče i sjesti da pojedem jumbo picu, bit će to danas jedna jumbo pica. Pica sa šunkom, sirom, kulenom, gljivama,origanom i mnogo majoneze uz kolu s ledom. Najest ću se prvo a onda ću zaista i stvarno ovaj put smršati, znam da hoću, znam da mogu i sad je stvarno kraj prejedanju samo još ovaj put jer sam dobila nalaze kako mi se tijelo gasi, umire i izdaje me ali moja glad je veća od tih nalaza, moja potreba za punjenjem obraza sa ukusnom hranom je veća od mene same. Znam da ličim na buldoga, na pse kojima padnu obrazi sa strane, jedna mi je djevojka rekla da imam lice buldoga. S godinama debelo lice više nije okruglo nego pada prema dolje i sad mi salo visi i trese se na mom licu kad silazim niz stepenice ili kad se naglo okrenem. Umrijet ću debela. Znam da neću prestati jesti ali samo ovaj put bi mogla da promijenim svoju sudbinu međutim hrana je moja sudbina, ako prestanem jesti umrijet ću. Toliko sam ovisna i prazna bez nje. Zarobljena sam u svom tijelu i kad umrem nosit će me mnogo ljudi, bit će smiješno, bit će teško i jedino lakše od mene će biti crna zemlja koja će pokriti sve moje kilograme koji će nahraniti milione crva koji će iz mene izaćI kroz moja debela crijeva puna smrada, hrane, otpada, masti, govana.  Pojest će moju kožu koja će se napuhati od moje jetre, masnoće u krvi i otrovnih plinova u grobu . Probit će se kroz teško ljubičasto meso koje je puklo od težine sve dok ne dođu do mojih kostiju koje sam uvijek krivila sa svoju debljinu jer su krupne. Kad pojedu sve što sam hranila u svom tijelu nek pojedu i moju glad skrivenu u njemu jer zbog nje sam takva. Želim da je pojedu onako kako sam je ja hranila čitav svoj život a onda ću se konačno pretvoriti u prah  i biti laka kao što nikad nisam bila. Prijatno.


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.