Ljudski je nadati se, maštati, pa eto i ja s vremena na vrijeme odlutam mislima u neku bolju budućnost, u neku ljepšu RS, gdje više ljudi krade manje, a ne gdje veoma mali broj ljudi krade puno, a nama ostalima ostane ponešto u toj čudnoj kesi zvanoj "budžet" odakle bi trebalo da se namire i radnici i studenti i seljaci i penzioneri.
Složićemo se da je korupcija trenutno najveći problem većine država na području Balkana (da ne širimo priču dalje, na Istok, a bogami i na Zapad). Definicija korupcije ima mnogo, ima i načina na koji se ona izražava, ali eto da se svedemo na dva pojavna oblika, na aktivni (onaj kada Vi podstičete korupciju time što plaćate za nešto što Vam po pravu i slovu zakona pripada) i onaj pasivni kraj, kada neko ko je u određenoj poziciji stiče određenu korist zahvaljujući tome što se nalazi na toj poziciji, a što mu ne pripada na osnovu opisa radnog mjesta. Da ne komplikujemo previše, hajde da se zadržimo na tri vida korupcije koji su kod nas najpopularniji - mito, nepotizam i partokratija. Svi ćemo se složiti da su to krajnje negativne pojave, od onih benignih da se doktoru "utrči" 50-100 evra da "pripazi" na vašu staramajku (a što mu je inače u opisu posla) pa preko namještenih tendera do toga da se sinčini (i njegovoj tada nepostojećoj firmi) od 18 godina daju ultrapovoljni krediti da se bavi poljoprivredom (bolje nego da se drogira) preko činjenice da se u hijerarhiji kvaliteta kojima svaki čovjek raspolaže, a bitni su za recimo zaposlenje u državnoj firmi, članska knjižica određene partije (one koja je na vlasti, lokalnog ili državnog nivoa, u zavisnosti od toga da li je državna firma pod kontrolom opštine ili Vlade) kotira mnogo bolje i mnogo je važnija od formalnog obrazovanja, činjenice da li ste prethodno kažnjavani za djelo "zloupotrebe službenog položaja" ili činjenice da niste mogli proći test psihofizičke sposobnosti za čuvara u zatvoru prije 20 godina.
Dakle, volim ja tako da maštam i sanjarim o tome kako ja živim u uređenoj državi, onda pogledam vijesti, pogledam kroz prozor pa tresnem o stvarnost, a onda počnem da razmišljam kako bi se to moglo promijeniti. Pošto od klasičnih metoda dolaska na vlast (izbori, puč, proglašavanje monarhije) nema ništa, jer narod glasa po inerciji, ko ga bolje napali pred izbore, revolucija suviše miriše na oružani sukob a ovdje to nije popularan način izražavanja sopstvenog mišljenja (opravdano, dodajem ja) a monarhije su out odavno, onda ja volim da zamišljam da meni neko da na upravljanje neko specijalno odjeljenje Tajne Službe, Sipe, FBI, sa svim mogućim ovlaštenjima za borbu protiv korupcije, organizovanog kriminala i pranja novca. Ja kao Eliot Nes. I organizujem specijalnu ekipu, dvanaest nas, koji su prošli sve moguće provjere uključujući i onu da li su ikad pokušali da potkupe saobraćajca prilikom prekoračenja brzine, pa da krenemo u boj. Ovlaštenja će da mi da Visoki Predstavnik zahvaljujući svojim Bonskim ovlaštenjima (jer ne postoji ni najmanja šansa da bi mi takvu nekakvu moć dala Vlada RS ili Parlamentarna Skupština) ili da me ovlasti Obama lično, ili Isus Hristos u dogovoru sa Alahom i Budom. I tako mi počnemo da prečešljavamo tendere, budžete, kako je ko zaposlen, kako je ko postavljen na mjesto direktora Vodovoda ili Elektroprivrede...
Kao rezultat napora nas "nedodirljivih" vrlo vjerovatno bi od nas 12 prve sedmice groblja ili mezarja fasovalo najmanje nas 8. Ja već vidim kako bih ja bio ugrađen u nadvožnjak kraka Mahovljani-Aleksandrovac čuvenog Autoputa, jer sam se drznuo da priupitam zašto kilometar istog košta kao da je postavljan na dnu Atlantskog okeana ili kao da je dio tunela ispod Lamanša. Dakle, vrlo vjerovatno da bi pokušali da me ubiju, mene, familiju mi (koju sam prethodno sklonio u neku Latinoameričku zemlju ili Skandinaviju) i najbliže saradnike, ali recimo da sam to preduprijedio time što sam angažovao neko opasno obezbjeđenje, mada to ne garantuje uspjeh (vidjeti pod Đovani Falkone - kako bi rekao čuveni srpski filozof-sociolog-antropolog-mislilac sa kraja XX vijeka Aleksandar Golubović "sudija Falkone").
Elem, kada im ne bi uspjelo da me ubiju, jer sam žilav dovoljno, tada bi pokušali da me potkupe. Izvrnuli bi se džepovi, skupilo bi se kakve crkavice, namjestilo bi se par tendera da se namaknu pare "za onog smarača što trpa nos gdje mu nije mjesto". Da se ne lažemo, bilo bi to veoma primamljivo i teško za odbiti, jer niti jedna cifra nije mala u poređenju sa onim što bi moglo da se izgubi ako bi neko zagrebao i postavio pitanje odgovornosti za sve uzete provizije prilikom zapošljavanja, fiktivnih privatizacija, upropaštavanja firmi zarad obaranja vrijednosti istih da bi se jeftinije prodale, članstava u upravnim odborima, savjetničkih mjesta itd.
Kada im ni to ne bi pošlo za rukom, onda bi pokušali da me opljuju i diskredituju na sve moguće načine. Rekli bi da sam narkoman, da mi je dijete palo iz matematike na polugodištu, da su mi ženu vidjeli sa nekim juniorom nekog fudbalskog kluba, da mi je djed bio alkoholičar koji je pravio svoju rakiju još '57. a da nije imao ni dozvolu ministarstva poljoprivrede niti je ispunjavao ISO-HACCP standarde, da sam viđen kako potkupljujem prodavačicu novina i cigara tako što joj ostavljam bakšiš od 20 pfeniga... Svašta bi pokušali, jer imaju medije, imaju vlast, može im se. Ali, tu bi se zeznuli, jer bi tad moj rad dobio medijsku pažnju, čak bih možda dobio i oreol mučenika, jer naš narod voli one koji imaju donkihotovske simptome. Tad bi vidjeli da je vrag odnio šalu i onda bi se ciklus zatvorio.
Kako, tako što bi ponovo pokušali prvo rješenje, i sve tako dok ne uspiju. Svaka prijetnja mora po sistem mora biti eliminisana, jer jednostavno, kod nas problem i protivnik slobodnomislećih ljudi ne treba da bude persona (koja je na vlasti), već sistem. Sistem jeste personalizovan do maksimuma (kult ličnosti modernog tipa - nema onih egzibicija a la Sletovi, Dan Mladosti ili davanje imena mjesecima u godini po imenima članova familije - ovo je mnogo opasnije), i bogovi imaju imena umjesto funkcija, ali samo ime onog ko je na vlasti i nije toliko bitno. To je taj sindrom Rusije, Crne Gore ili država Južne Amerike ili Azije - nije bitno na kojoj je funkciji Milo, Putin ili Mile, da li je premijer ili predsjednik - zna se ko je Bog i kome se ide kad se treba završiti posao. Ono što je problematično, jeste da čak i nije bitno što su trenutno na vlasti Mile, Putin ili Milo, kao što sam rekao maloprije, je da je sistem personalizovan, jer prije Vladimira, Mila ili Mileta bili su Boris, Momo i Radovan, a nakon njih doći će neki Sergej, Novak, nije bitno, neki Pera, Mika ili Laza. A što sistem duže traje, narodu je sve prirodnije da živi u tom kvazimonarhističkom sistemu koij se lažno predstavlja kao demokratija.
