Pitaju vas da li završavate ili ste fakultet završili u roku. Niste? Kažu da ste mogli – jednostavno je, treba samo da... Pitaju vas koliki vam je prosjek. Mogli ste imati veći – da ste samo... Ja vas pitam: „Zar je bitno?“ Studiranje je mnogo više od učenja, a vrijednosti studenta nisu samo u visokom prosjeku ili fakultetu završenom u roku.
Nakanim se poslije nekoliko mjeseci da pogledam snimak gostovanja jednog prijatelja u nekoj emisiji zabavnog sadržaja. On je kao neki bloger, aktivista, šta-ti-ja-znam... Kao njega nešto intervjuišu. I ne ide mu loše, „ima spiku“, što bi ljudi rekli. Samo, kako je za mene ta priča déjà vu, ubrzo počinje da me umara. A „Jutjub“ k'o „Jutjub“, uvijek ima nešto da predloži da se čovjeku zaokupi pažnja. I tu mi pogled pada na video-snimak pod kategorijom „slijedi“. Tzv. „vlog“ sugestivnog naziva: „Kako završiti fakultet u roku“. Nije da su mi instrukcije takvog sadržaja potrebne, ali pošto sam relativno skoro izašao iz tog konteksta i s obzirom da su mi studentska pitanja i problemi i dalje svježi u sjećanju, moram priznati da me naziv snimka zainteresovao. Prijatelj će morati da sačeka (i još uvijek čeka). Otvaram link u novoj kartici i kliknem na „plej“.
Video-lekciju o tome kako završiti fakultet u roku drži nam student generacije jednog banjolučkog fakulteta. Njegov identitet ne bih otkrivao, ali radi lakšeg objašnjavanja našem „predavaču“ moram nadjenuti neko ime, a što bi rekao Ramiz Zmaj - bejgi nek' bude: Jelica (svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna). I tako naša Jelica počinje svoju lekciju jednom izuzetno hrabrom tvrdnjom: „Svako fakultet može završiti u roku!“. I dok procesujem te riječi, ne mogu da se otmem utisku (koji me obuzima istog trenutka) da slušam nekog motivacionog govornika koji mi kaže da je sve moguće ukoliko čvrsto vjerujem u to, što dodatno pojačava nastavak njene poruke: „...to je samo [i] isključivo na vama“.
O motivacionim govor(nic)ima neću trošiti mnogo riječi, ali ću vas uputiti na tekst gorepomenutog prijatelja, koji možete pročitati ovdje. Međutim, moj osnovni problem sa „motivacionim“ pristupom problemu jeste to što ga karakteriše (skoro) potpuno odsustvo kritičkog razmišljanja, te je uglavnom bazirano na neutemeljenim, odnosno veoma diskutabilnim tvrdnjama ili nazovi-činjenicama. Što se tiče prvog, nekritičko se ogleda u tome što se određene tvrdnje, poput gore navedene, iako iskustvo govori suportno (tj. u našem slučaju, većina studenata ne završava fakultet u roku), a priori uzimaju za tačne, jer podržavaju pozitivno (motivaciono) razmišljanje (!) i prate sve učestalije zahtjeve neoliberalnog društva za političku korektnost (jer bi, na primjer, ukazati na to da neko ne može završiti fakultet (u roku) impliciralo niske (intelektualne?) kapacitete te osobe, što bi se smatralo politički nekorektnim). S druge strane, tvrdnje koje se baziraju na hipotetičkim odrednicama, kao što je, u našem slučaju, odrednica „može“ (tj. svako može...), a često su prihvaćene kao neupitne istine, nisu ništa drugo do kvazi-činjenice ili aksiomi u najboljem slučaju, te samim tim ne mogu biti smatrane validnim saznanjima u epistemološkom smislu, jer kao takve, prema Karlu Poperu, nisu „opovrgljive“ („falsifizierbar“ u originalu). Drugim riječima, za sve ljude koji nisu završili fakultet u roku možemo reći da, na primjer, jednostavno nisu dovoljno vjerovali (ili se nisu dovoljno potrudili) da to mogu uraditi, što nam onemogućuje da dokažemo da li je osnovna Jeličina tvrdnja tačna – jer se nivo nečije vjere, prema pravilu, ne može izmjeriti.
Ali hajde da stavimo filozofska razmatranja na stranu i vidimo šta nam to Jelica savjetuje da bismo (svi) završili fakultet u roku. Ograđujući se od nepredvidivih okolnosti - poput bolesti - naš predavač sugeriše da dostizanje postavljenog cilja nije stvar (natprojsečnog) intelekta, nego organizacije prioriteta i interesa tokom studiranja. Ovdje smo, međutim, u dilemi, jer nismo sigurni da li nam Jelica govori da je adekvatna organizacija prioriteta i interesa preduslov za sve studente (bez obzira na intelekt) da bi završili fakultet u roku ili to važi samo za one manje inteligentne. Takođe, u oba slučaja možemo se zapitati: zar kvalitet organizacije nije isto tako stvar nečijih intelektualnih sposobnosti, odnosno možda upravo ljudi natprosječnog intelekta završavaju fakultet u roku, jer bolje organizuju svoje prioritete i interese. Isto tako, iako Jelica u osnovi priznaje da postoje razlike u intelektualnim kapacitetima studenata (kao što je gore navedeno), ona dalje tvrdi da - „ako bi postojala savršena formula kako da se uči, svi ljudi na svijetu bi imali iste rezultate u učenju“, čime u suštini negira činjenicu da su određene intelektualne sposobnosti potrebne da se u praksi primijeni propisana formula – što je, usudiću se da kažem, pogrešno.Trivijalan primjer koji opovrgava Jeličinu tvrdnju jeste primjena Pitagorine teoreme, koja, iako u suštini vrlo jednostavna za razumijevanje, mnogim školarcima i dan-danas zadaje glavobolje kada je treba primijeniti.
Ovdje se moramo vratiti na prioritete i interese za koje naš predavač smatra da ih je neophodno unaprijed odrediti (kada se upiše fakultet) i dijeli ih na dvije grupe, koje su, navodno, međusobno isključive. Prioritetni interes prve grupe je, jednostavno rečeno, „prosjek“, dok prioritetni interes druge grupe Jelica definiše kao „sredstvo za neke dalje ciljeve“, pri čemu kao glavni primjer navodi „posao“. Postoji mnogo problema sa ovom podjelom, ali jedan od najočiglednijih jeste navodna međusobna isključivost navedenih interesa koju naš predavač zagovara. Naime, iako je ovaj problem evidentan per se, potrudićemo se da ga malo bolje objasnimo u sljedećim redovima.
Prateći Jeličino mišljenje, možemo zaključiti da ljudi koji streme ostvarenju što većeg prosjeka tokom studija isto tako: a) ne žele da se zaposle; b) ne mogu ili imaju male šanse za zaposlenje; v) ne treba da se zaposle – jer im fakultet ne služi kao sredstvo za neke dalje ciljeve, kao što je posao. Iako je naša realnost da mnogi studenti koji su završili fakultet sa visokim prosjekom imaju problem da pronađu zaposlenje, ovdje moram izraziti moju iskrenu sumnju da je pravi razlog toga to što im tokom studija cilj nije bio zaposlenje nego prosjek. S druge strane, Jelica nam sugeriše da ljudi koji žele da se zaposle poslije studija ne treba (ja bih dodao neophodno) da streme tome da imaju visok prosjek. Naša realnost je takođe da zaposleni visokoobrazovani kadar uglavnom čine prosječni studenti, ali to je isto tako posljedica nekih drugih stvari, a ne prioriteta odabranih tokom studiranja.
Dalje, iako pretpostavimo da je ovakva definicija interesa moguća, te da student jasno može razgraničiti između ova dva prioriteta, to nam i dalje ne dokazuje da je na osnovu toga moguće završiti fakultet u roku, nego u Jeličinoj naraciji nailazimo na još apstraktnih „motivacionih“ sugestija: „najbolji rezultat ćete ostvariti u slučaju kada jasno znate šta želite i kada malo dublje razmislite šta sve [treba] uraditi da biste došli do toga“. Naime, Jelica je u ovom aspektu priče jedino pragmatična kada kaže da studenti (ako im je prioritet posao) „ne treba da troše svoju energiju na sve i svašta“, sa čime se načelno mogu saglasiti – studenti treba da prate svoje interese, ali njeno shvatanje nas istovremeno navodi da dovedemo u pitanje i kvalitet izlaznog kadra sa fakulteta, kojem, prateći njene savjete, mogu nedostajati neka ključna znanja za određene poslove koje će obavljati (iako su fakultet završili u roku!).
Međutim, moja najveća zamjerka ovoj podjeli jeste njena suštinska pogrešnost. Priznajem da studenti danas teže i ostvarenju visokog prosjeka i/ili pronalasku posla nakon studija (što bi trebalo da se podrazumijeva), ali, nazovite me idealistom ako hoćete, to ne treba i ne smije biti od prioritetnog interesa jednog studenta! Naprotiv, kada smo već kod toga, „znanje“ je ono čime svaki student treba da se vodi. Često se kaže da prosjek nije mjerilo znanja, ali znanje treba da bude praćeno i dobrim prosjekom i poslom – jer društvo zahtijeva kvalitetne visokoobrazovane stručnjake na ključnim pozicijama, a ne kvazi-eksperte sa (svim) desetkama u indeksu koji, u suštini, ne znaju ništa. Čak i ako ovo u našem društvu najčešće i nije slučaj – znanje će vam mnogo više značiti od visokog prosjeka i fakulteta završenog u roku.
U zaključku, razdvajanje prioritetnih interesa studenata na kategorije „prosjek“ i „posao“ u načelu nipodaštava vrijednost visokog obrazovanja kao institucije društva (i to možda više što se tiče prve kategorije nego druge), što je nešto protiv čega sami studenti treba najviše da se bore, a ne da podržavaju, kao u ovom slučaju.
Na koncu, cilj ovog teksta uopšte nije da baci rukavicu u lice našeg predavača Jelice (određena razmatranja u drugom dijelu njene „lekcije“ mogu se smatrati i korisnim), nego da dovede u pitanje etikete koje se kače sadašnjim i bivšim studentima, kao što su „fakultet završen u roku“ ili „visok prosjek“, pa i „student generacije“ – naravno, bez želje da se umanji veličina truda koji je neophodno uložiti za ostvarenje takvih „uspjeha“. Namjera mi je bila da ukažem na to da su takve oznake postale normativi bez razloga i svrhe, te da trasiraju evolucioni put jednog studenta očekivanjima koja su, u najmanju ruku, nebitna. Studiranje je mnogo više od učenja, a vrijednosti studenta nisu samo u visokom prosjeku ili fakultetu završenom u roku.
