Sanjajmo da nemamo izbore svako malo, da pored toga što znamo imena svih političara, koji nam živote komplikuju, znamo i imena barem pet komšija kraj kojih živimo. Sanjajmo da nam i nije toliko bitno kako nam se komšije zovu, koliko je bitno da li možemo da im ostavimo ključ od stana, da zalivaju cvijeće i pripaze na lopove, a kad idemo na odmor.
Ko smo mi?
Ukratko grupa ljudi koja želi da ostavi trag o sebi, trag o postojanju u ovom čudnom vremenu prepunom gluposti.
U septembru 2000. smo pokrenuli printani magazin BUKA.
Emisiju BUKA pokrećemo u 2001. godini i do danas smo uradili preko 200 emisija sa više od 700 gostiju sa prostora cijele bivše Jugoslavije.
Portal BUKA jedan je od od najčitanijih političkih portala u BiH.
Po poslednjim istraživanjima oko 70% mladih čeka sa naročitom željom trenutak da odavde zauvijek ode.
Gledajući po tome ova zemlja u budućnosti će biti zemlja staraca i zatvorenih porodilišta, omeđena glupošću i ograničenošću, besperspektivom. A to banda koja nam je ovo napravila i hoće. E, pa, neće moći. Mi ostajemo. Ostajemo da ostvarimo svoje snove i učinimo ih stvarnošću.
A snovi su nam obični i ljudski.
Ti nam trebaš jer to jedino možemo zajedno.
Za početak mogli bi iz upotrebe izbaciti sva razočarenja, ponižavanja, podlosti i sebičnosti učinjene nama i one koje smo nerazmišljajući činili drugima.Izbaciti sve loše ljude kojim smo i sami omogućili da nas, neuke i slabe, vode kroz jedino nam i samo naše vrijeme pretvarajući nam kuće, ulice, živote i drage ljude u robu, čijom su prodajom ostvarivali svoje neljudske interese i zauzimali pozicije vlasti.
Kad sve izbacimo možemo, recimo, sanjati. Možemo li? Ajd', da probamo...
Da sanjamo da živimo u državi nasmijanih političara koji se bore za svoje građane i ispunjavaju obećanja. Da sanjamo da nas se nešto i pita u prostoru koji nazivamo svojom državom. Da nam je istorija malo manje destruktivna, gubitnička i samoubilačka.
Možemo sanjati slobodne i hrabre novinare.
Da se telefoni prisluškuju modernijim tehnikama, a ne samo starim pa je to nekulturno i neprijatno očito.
Da se direktori bore za svoje radnike, profesori za studente.
Sanjajmo da nemamo izbore svako malo, da pored toga što znamo imena svih političara, koji nam živote komplikuju, znamo i imena barem pet komšija kraj kojih živimo. Sanjajmo da nam i nije toliko bitno kako nam se komšije zovu, koliko je bitno da li možemo da im ostavimo ključ od stana, da zalivaju cvijeće i pripaze na lopove, a kad idemo na odmor.
Da sanjamo da idemo na odmor redovno, svake godine, i da nas na granicama carinici propuštaju ne gledajući nas čudno odnoseći pasoš na provjeru
Da imamo gdje izaći vikendom, da piće i gorivo ne miješaju sa vodom. Sanjajmo da imamo samo malo običnih ljudskih briga i problema...
Sanjajmo puna pozorišta, kulturne hepeninge, nečije oči... uljudne javne službenike, solidne puteve, plate sa samo malim zakašnjenjima, pune trpeze...
Možemo sanjati da ne mislimo naguliti odavde čim se za to steknu uslovi, a oni što su otišli hoće da se vrate jer je ovdje bolje i, naravno, jer sunce tuđeg...
Probudimo se.
Novi je milenijum. Vrijeme u kom će stvari o kojim danas razmišljamo kao bitnim, biti to sve manje. Vrijeme u kom će sve manje biti važno odakle si, šta si , kom se Bogu moliš, moliš li se uopšte. Bitno će biti samo jedno - ŠTA NUDIŠ. Svom haustoru, radnom mjestu, gradu, državi, planeti, Bogu... šta nudiš.
ŠTA?
E, pa tako će nam onda i biti.
I zato BUKA, jer dosta je bilo tišine...
