<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ajdin Topčagić, pravnik i aktivista: Sistem voli nepismene i polupismene građane, jer je s njima lako manipulisati

MLADI

Kao diplomirani pravnik, aktivista, ali i predsjednik Udruženja Unija Mladih Gračanica, Ajdin Topčagić iz Gračanice često skreće pažnju na nepravdu i društvene anomalije. Uprkos tome, on bira ostati ovdje i boriti se sa vjetrenjačama.

02. januar 2020, 7:02

U samom uvodu Ajdin govori kako u našem društvu gotovo da ne postoji nijedna sfera u kojoj nećemo otkriti neke neregularnosti, anomalije i slično, tako da mu nije teško doći do takvih saznanja. Ono što je teško, kako navodi, jesu posljedice koje kasnije trpite u svakodnevnom životu, zato što ste se usudili da budete „drugačiji“ i da ukažete na neregularnosti i anomalije, što ste javno istupili i otvoreno progovorili o tome.

"U startu dobijete etiketu „onog koji proziva i kritikuje“, iako zaista imate najbolje namjere, imate želju da uradite nešto korisno i dobro za sve, bez bilo kakve lične koristi (u šta većina ne vjeruje, jer se sve cijeni i gleda kroz materijalno). Ako ste istrajni u tome, dobijete i „metu na čelu“, posebno u malim sredinama koje su uvijek spremne da bilo koga ko se usudi da progovori društveno stigmatiziraju."

Nedavno ste povodom Dana državnosti, umjesto čestitke objavili „Kada nepravda postaje zakon, otpor postaje dužnost“ u kojem ste progovorili o nepravdi i putu jednog čovjeka, tačnije Vas, koji nastoji mijenajti društvo u kojem živi. Kako se osjećate kao državljanin BiH u današnjem društvu?

Da, upravo tako, u toj objavi sublimirao sam svoj društveno-politički angažman koji traje evo već duže od tri godine i izrazio svoje nezadovoljstvo kao mladi čovjek koji je odlučio da ostane u ovoj državi i da pokuša da mijenja stanje, nastojao sam da ukažem na činjenicu, kako društvo reaguje, kada počnete da mislite svojom glavom, kada kritički pristupite svemu i kada ništa ne prihvatate „zdravo za gotovo“, dakle onako kako vam to zvanično predstavljaju. Kako sam napisao, prvo počne sa nekim bezazlenim otporom, poput komentara na društvenim mrežama u kojima vas prvo ismijavaju, pa potom vrijeđaju i prijete, onda te prijetnje postanu sve učestalije, pa se presele sa društvenih mreža u realnost, dobijete prve prijetnje i neprijatnosti na ulici, doživite da vas bliski ljudi i prijatelji pitaju „zašto baš ti, što ti to treba, ćuti, ne možeš ništa da promijeniš“, a onda reaguje sistem, jer ste uporni u toj borbi i evo kao što je to slučaj sa lokalnom zajednicom iz koje ja dolazim, sistem nema problem da usvoji i kodificira čak i neke oblike diskriminacije, kako bi se obračunali sa neistomišljenicima , npr. da vam zabrani, ograniči ili da uslovi vaš angažman u nevladinom sektoru i/ili politici, da derogira nekim autonomnim ili internim aktom vaše ljudsko pravo koje vam garantuje Ustav i nadnacionalni dokumenti koji se tiču ljudskih prava, a koji su sastavni dio Ustava i našeg pravnog sistema. Dakle, to te mjere ide bahatost i demonstracija sile, sve je „dopušteno“ samo da se neko ko kritikuje ućutka i zaustavi, kako bi se sistem kao takav zaštitio.

Kao predstavnik mladih ljudi koji ostaje i mijenja, a ne bira, onaj često lakši, a češći put odlaska, kako posmatrate one koji ostaju, ali i one koji odlaze, jeste li ikada sami poželjeli otići?

Odlazak meni bliske osobe, mene je i natjerao da se bavim aktivizmom, to je bio okidač, za sve ovo što će uslijediti kasnije. Mali broj ljudi, među kojima sam i ja, izabrali smo ovaj teži, trnovitiji put i to je vlastiti izbor svakog pojedinca. Nisam osoba koja bi na bilo koji način osudila nečiji izbor, posebno kada su mladi u pitanju, tako da mlade ljude koji odlaze potpuno razumijem, nema svako nerve da se bavi ovim stvarima, ali mislim da je i tim ljudima koji odu gotovo jednako teško, rijetki su oni koji kažu da im nije problem to što su odvojeni od roditelja, prijatelja, ljudi sa kojima su odrastali i da im ne nedostaje njihov grad i ulica. Bilo je situacija kada sam i sam razmišljao na način „što mi ovo treba“, ali nisam otišao, čvrsto sam odlučio i ostajem tu gdje jesam, mnogi se samnom neće složiti, ali to je moj izbor i moj put.

foto: privatna arhiva

Postoji li dovoljno mladih ljudi koji bi činili kritičnu masu i alternativu nametnutom nam sistemu?

Apsolutno ne, radim sa mladima, živim taj omladinski aktivizam, ali nažalost nema te kritične mase, jer prosječna mlada osoba ne želi da se bavi problemom poput nezaposlenosti, ne želi da priča o tome, sve do onog momenta dok ne dođe u fazu kada treba da se zaposli i tek onda shvati da ima problem, kao i stotine hiljada drugih. Jako malo je mladih ljudi koji su spremni da se uopće aktiviraju, da bilo šta doprinesu. Imamo izuzetno kvalitetnih ljudi, bar kada je omladinski aktivizam u pitanju, ali su oni relativno neuvezani, svako radi u svojoj lokalnoj zajednici, problemi se jako rijetko rješavaju sistematski, ne postoji  kohezija među njima koja bi stvorila kritičnu masu, spremnu i sposobnu za promjene, ali na tome se radi. S druge strane, sistem ima  svoje „omladinske aktiviste“, poslušnike, kvazi organizacije koje štite interese i prava mladih i takvi su uvijek spremni da urade sve da bi očuvali sitne lične interese i postojeće stanje zadržali što duže, mislim da se većina mladih i odluči povući i deaktivirati upravo zbog takvih „predstavnika“ mladih.

Kako ocjenjujete stanje formalnog obrazovanja u BiH i koliko Vas je ono kao takvo moglo izgraditi?

Smatram da se radi o jednom haotičnom stanju, mislim da smo dotakli dno jer danas je moguće kupiti diplomski, magistarski rad pa čak i doktorsku disertaciju po jeftinoj cijeni putem društvenih mreža poput bilo koje druge stvari. Kroz prodaju i kupovinu diploma i hiperprodukciju kadrova koji nemaju elementarno znanje svjesno je obezvrijeđeno znanje, kvalitet i bilo koji oblik vještina i sposobnosti, a sistemu to odgovara, nepismeni i polupismeni građani su pogodniji za manipulaciju u svakom smislu. Imamo poražavajuće podatke PISA testiranja, gdje smo kao država na 62. mjestu od ukupno 79. država i među najlošijim smo u regionu, što najbolje govori o kvalitetu obrazovanja. Jedini spas u ovoj situaciji je neformalno obrazovanje, dakle ono što nećete naučiti ni u jednoj školi ili na fakultetu, različiti oblici seminara, edukacija i akademija na kojima se mogu sresti rijetki pojedinci koji prate i učestvuju u takvim aktivnostima. To su upravo oni koji imaju usađen kritički pristup i promišljanje prema svemu, nažalost formalno obrazovanje nam to ne nudi.

Skretali ste pažnju i na ekološke probleme, ali i na društveno ekonomske probleme, koji su svakodnevica u našem društvu. Koliko su takvi apeli imali reagovanja i na koji način alarmirati čitavu državu?

Ekološki problemi posebno izraženi u Tuzlanskom kantonu, su također sfera moga interesovanja, kao što sam naveo i ranije, ne postoji nažalost kritična masa, da izvrši adekvatan pritisak. Desi se neki incident, upali se alarm, dva tri dana se sve to vrti po društvenim mrežama i ostane sve i domenu komentara i dijeljenja sadržaja, oglase se i institucije, ali gotovo uvijek sa nekim šablonskim dopisima, poput „uradićemo sve što je u okviru naših zakonskih nadležnosti“ i na tome se sve završi.  Građani nemaju iskrene želje i volje, spremni su da kritikuju, ali ne nude rješenje i ne žele da budu dio rješenja, jer to zahtjeva angažman, jednostavno većina voli svoju zonu komfora i jako teško i gotovo nikako ne izlazi iz nje. S druge strane, sprega politike, kriminala, korumpiranih institucija i različitih interesnih grupa to koristi, uglavnom se radi o stranim investitorima koji u svojim matičnim državama ne bi čak mogli ni da registruju firme pod ovakvim uslovima i načinima rada, zato dolaze kod nas i obilato koriste sve slabosti našeg sistema, ostvaruju milionske profite, a pri tome uništavaju naša prirodna bogatstva. 

Može li vlast imati konkretnu opoziciju i građanski bunt i kako komentarišete ovogodišnju „tišinu“ nakon prošle godine koju su obilježili mnogo masovniji protesti?

Mislim da su građani premoreni od  politike  i da su nakon svih ovih godina laži i neispunjenih obaćanja prestali da vjeruju da se demokratskim putem nešto može promijeniti, ne postoji sigurno nijedna politička opcija kojoj građani u ovom momentu vjeruju, ključna stvar u narednom periodu biće ustvari vraćanje povjerenja građana u institucije i državu, te stvaranje osjećaja sigurnosti jednako za sve.  Ako analiziramo razloge migracija, gotovo svi imaju zajednički sadržilac, a to je sigurnost odnosno nesigurnost, u svakom pogledu, pravna, ekonomska, ekološka, lična, kolektivna. Naredni lokalni izbori mogli bi biti taj okidač, nakon svega što se idešavalo od posljednjeg izbornog ciklusa nadam se da će se građani osvijestiti i da će konačno shvatiti da izbori nisu „festival“ i da stvarna moć leži u njihovim rukama, te da upravo oni mogu demokratskim ili nedemokratskim putem da promijene stanje i učine nešto za generacije koje dolaze.