Morali bi se sjetiti sjajnog Boratovog skeča, kada intervjuiše učesnice demonstracija protiv zlostavljanja životinja, ono kad im kaže da u njegovoj zemlji, u Kazahstanu, jako vole životinje i da je na televiziji vrlo popularan šou program sa psima. Ne znajući o kakvom zajebantu se radi, intervjuisana djevojka mu kaže da je to sjajno i pita ga o čemu se radi u emisiji. Borat objasni da ti psi plešu, tako što voditelj kontroliše prekidač kojim zagrijava pod na kom psi stoje, što je vrući pod oni sve više skaču i izgledaju srećni na ekranu .... Ova priča koju je Borat izmislio odlično opisuje kako Milorad Dodik gospodari Republikom Srpskom. Potpuno odvojen od naroda u svakom pogledu, sa prijavljenim milionima na računu zarađenim od branjenja Republike Srpske i sa dovoljnim brojem vrijednih nekretnina van Republike Srpske, i neprijavljenih miliona može biti bezbrižan, on čvrsto i neometano drži taj prekidač u svojim rukama i kontroliše temperaturu, a narod skače li skače i barem na javnom servisu izgleda i srećan.
Kad već nema redovnih političkih voleja iz njegovog glavnog aduta, političkog Sarajeva, Milorad će okrenuti Srbe na Srbe unutar entiteta, zna da su Srbi u tome najbolji. I tako u krug.
Pod je sve vrući, sve topliji, narod sve nervozniji i niko ne može reći kako će se ovaj ples završiti, po narod jači od sudbine. Iako mu je to omiljena pjesma, Milorad Dodik ne vjeruje u sudbinu, on vjeruje u konkretnu budućnost i zaleđe, čvrsti objekti van Republike Srpske i sa te strane je obezbjeđen i on i njegovi potomci.
Siledžijska politika Milorada Dodika šalje poruku njegovim vjernim obožavateljima da je dozvoljeno ponašati se siledžijski, a na koga će takvi junaci da navale doli na džamije i to malo drugih što su se vratili da još malo požive u svojim kućama u Republici Srpskoj. Milorad Dodik je podigao rampu i pokrenuo spiralu zla i niko više ne zna kako će se to završiti, a što je najgore on u zanesenošću sobom ne primjeti da cijeli narod vodi u ambis neizvjesnosti i izolacije.
I nema tog mudroserstva i objašnjavačke patetike, nacionalromantizma i jeftine poezije koja ples po Dodikovoj muzici može da opiše drugačije nego kao jednu od istorijski najuspješnijih dresura jednog naroda, i istovremeno, najneuspješnijih perioda srpskog naroda u Bosni I Hercegovini, a ovje smo vijekovima ....
Posudiću za kraj ovog pisanja riječi žestokog talijanskog frajera Pier Paolo Pasolinija, da Istoriju nisu stvarale kurtizane i kardinalovi pomoćnici, već oni koji su umjeli da kažu-NE.. pa vi vidite šta ćete, sa sobom i ovim riječima.
