Lično sam onomad slučajno svjedočio sceni kada je Milorad Dodik dijeli novac slučajnim prolaznicima.
Danas, gledam fotografije, opet dijeli ga pred kamerama radnicima na nekom gradilištu.
Prema statistikama, ovdašnji radnici su plaćeni najmanje u regionu i sve ih je manje. Sa druge strane Milorad Dodik je od kako se počeo baviti politikom postao multimilioner, kao i članovi njegove uže porodice.
Samo su afrički diktatori išli ulicom i dijelili novac sirotinji, od koje su taj novac i oteli.
I tada kada sam to lično vidio, i sada kada gledam na fotografiji osjećam se jednako loše i poniženo, jer tako novac dijeli samo neko ko ne zna šta će sa njim, kome je bezvrijedan.
Ako ga pri tome pred kamerama tako daje nekom ko teškim radom dolazi do novca, onda to nije milosrđe ili čašćavanje već ponižavanje, provincijsko davanje sebi na važnosti.
I ne znam zašto ali pada mi na pamet samo jedno, kada je onomad Dodik pozvao štrajkače glađu iz Željeznica na rakiju, da ih počasti pred kamerama, među njima i Čedu Kneževića kome je to bio 12 dan štrajka.
Par mjeseci kasnije nesrećni Čedo je sam i napušten umro od gladi i bez štrajka, zaboravljen od svjetine koja je imala pametnijeg posla od njegove muke. Ovo je jedna od Čedinih zadnjih fotografija, objavljena je za BUKU, kao da nam svojim vrijednim radničkim rukama i sada sa onog svijeta šalje znak i poručuje nam - Žao mi je, ali sve mi se čini, rođaci, da sam ja prošao mnogo bolje od vas
