Sve su oči uprte u požare koji sedmicama bjesne u Amazonu. Slavne ličnosti, političari i vodeći svjetski mediji govore o "plućima svijeta" koja se guše u vatri, dodajući informaciju kako amazonska šuma proizvodi 20 posto godišnje prozivodnje kiseonika na planeti.
Međutim, ovo je samo rašireni mit koji se ne temelji na istini. Na drugu stranu, veoma je važno zaštititi ovaj dio svijeta.
Amazonska prašuma sada se vrlo često spominje koristeći poznati nadimak - "pluća planete" i tvrdnjom da ova šuma proizvodi 20 posto kisika.
Međutim, ovim tezama prigovorili su poznati klimatolozi Jonathan Foley sa Univerziteta Wisconsin i Michael Mann sa Univerziteta u Pennsylvaniji te vodeći stručnjak za amazonsku šumu Daniel Nepstad i mnogi drugi naučnici, pritom ne umanjujući problematiku požara i neadekvatnog upravljanja životnom sredinom.
"Usprkos uvriježenim uvjerenjima, šuma Amazonije ne proizvodi 20 posto kiseonika. Radi se o šest ili manje posto ", rekao je Foley. Istovremeno dodaje da je krčenje šuma ogroman problem koji se mora spriječiti.
Međutim, nestanak prašume neće uticati na proizvodnju kiseonika.
"Ovih dvadeset posto", kaže Foley, "biološka je i fizički nemoguća brojka".
Prema njegovim riječima, amazonska šuma proizvodi šest posto svjetske godišnje proizvodnje kisika, možda čak i manje. Na kraju, međutim, to nije važno jer, poput drugih sličnih ekosistema, amazonska šuma takođe troši gotovo sav proizvedeni kiseonik.
Jednostavno rečeno, biljke na površini fotosintezom razgrađuju CO2 (ugljični dioksid) u ugljik, koji pohranjuju, i kiseonik koji se oslobađa. Međutim, većinu ovog kiseonika troše drugi živi organizmi. Mikrobi, koji uzrokuju raspadanje živog tkiva, u ovom procesu troše najveću količinu kiseonika.
Kao što tvrdi profesor Scott Denning, da bi kiseonik mogao ući u atmosferu, organska tvar koju biljke proizvode fotosintezom treba biti oslobođena prije nego što ih mikrobi potroše. To se događa naročito na dnu okeana, gdje nema dovoljno kiseonika. Višak organske tvari taloži se na dnu gdje se pretvara u fosilna goriva. Taj se postupak može odvijati i na kopnu, ali u znatno manjim količinama.
Kiseonik koji nije mogao biti potrošen prilikom raspada organske tvari, ostaje u atmosferi.
Profesor Denning navodi da je to zanemariva količina, oko 0,0001 posto. Međutim tokom miliona i miliona godina, zahvaljujući ovoj maloj neravnoteži, toliko se kiseonika akumuliralo u atmosferi, da ga je sada u atmosferi oko 21 posto. To omogućava životinjama da opstanu.
Dio kiseonika se zatim vraća na Zemljinu površinu kroz razne hemijske reakcije s metalima ili drugim elementima. Primjer je klasična oksidacija željeza poznata kao rđa.
Pitanje kiseonika stoga nije relevantno u kontekstu prašuma. Čak i ako spalimo svu organsku tvar na planeti, atmosfera bi izgubila oko jedan posto kiseonika. Čak i ako bi se sva proizvodnja kiseonika u svijetu zaustavila, u atmosferi bi i dalje bilo kiseonika za hiljade i hiljadegodina.
Ali to sigurno ne znači da bismo se trebali prestati brinuti o amazonskoj prašumi. Nestanak prašume imao bi ogroman uticaj na količinu CO2 u atmosferi i na globalnu klimu. Konačno, ali ne najmanje bitno, u njemu živi 10 posto svih poznatih životinjskih vrsta i niz autohtonih plemena.
Povećanje požara od 84 posto u odnosu na prošlu godinu izgleda zastrašujuće, kako ističe Daniel Nepstad, ali ih samo sedam posto više nego prije deset godina. Osim toga, neizvjesno je da li se rast požara tiče izvorne prašume ili posječenih stabala.
Vjerovatno najozbiljniji problem je tzv. tačka loma. Amazonska šuma izgubiće toliko svog volumena da više neće moći koristiti ugljični dioksid u velikoj mjeri i njen će se ekossistem urušiti. Tada se cijela šuma pretvara u savanu.
Nepstad tvrdi da najveći rizik za kolaps ekosistema predstavljaju slučajni požari u kombinaciji sa sušom, drugi naučnici kao najveći rizik spominju upravo krčenje šuma. U julu se dnevno krčila terotorija dd 73 četvorna kilometra.
Tekst sa portala Novinky.cz
Prevod za BUKU Elvir Padalović
