Poznajući neukrotivi duh našeg naroda, ovdje će se uskoro vjenčanja održavati u tajnosti. Potraje li korona, razvit će se crno tržište sklapanja bračnih zajednica, niknut će široki pokret otpora mladenaca, kumova, rodbine, prijatelja, muzičara i župnika, svadbena gerila koja će pravdoljubivo ustati protiv strogih ograničenja epidemiologa.
Inspektor će, na primjer, doći da svatovima popiše osobne podatke, izmjeri im temperaturu, otprati svakoga do njegovog mjesta i čitavu večer budno pazi da se ne uzima hrana iz zajedničkih posuda i ne pleše u gomili, ali ni do devet navečer nitko se od svatova neće pojaviti u restoranu.
“Da im se nije štogod desilo?” zabrinuto će glavni inspektor, pijući četvrti pelinkovac za šankom.
“Koliko vam puta moram ponoviti, danas nemamo zakazanih vjenčanja”, odgovori mu u prolazu mrzovoljni konobar, noseći teleće odreske u umaku od šampinjona jedinim gostima, sredovječnom paru za stolom u kutu puste i tihe restoranske sale.
“Ali, meni ovdje lijepo piše”, svejedno će inspektor nadlanicom lupajući po papiru, “Mirjana i Igor, vjenčanje u uskom obiteljskom krugu, dvadeset šest ljudi, devetnaest i trideset, restoran Kod Ruže.”
“Čuj, vjenčanje za dvadeset šest ljudi?!” začudi se konobar, zaustavljajući se na trenutak da virne popis. “To je vjerojatno neka zajebancija.”
“Nemam pojma. Čitavu večer zovem, nitko mi ne odgovara”, nastavi inspektor ponovno s telefonom na uhu. “Evo, i sad zvoni... Igore, vi ste?!” usklikne jer mu se upravo tada mladoženja s druge strane napokon javi. “Ovdje Janković iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo.
Pa, gdje ste vi, čovječe, čitavu večer vas čekam?!... A je li?” zapanji se odjednom. “Nevjesti je mama umrla”, dobaci inspektor Janković šapatom konobaru, dlanom načas pokrivajući slušalicu, pa nastavi s Igorom: “Kako, majku mu Božiju? Nemojte me zezat?! Pa, mlada žena.
Prenesite, molim vas, gospođici Mirjani izraze moje najdublje sućuti. Ma, naravno, za novi datum vjenčanja ćemo se naknadno dogovoriti. Samo se vi... Oprostite, slabije vas čujem, neka je muzika tamo kod vas”, reče inspektor. “Kažem, neka je muzika tamo... Evo, prekinulo me.”
“Vidiš ti”, reče žalosnim glasom službeno lice iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo spremajući telefon u džep, “njih se dvoje trebali vjenčati, a njezinu mamu jučer ujutro pod tušem strefio infarkt. Šezdeset šest godina. Jadnica se samo izvrnula.”
“Što kažu, čovjek snuje, Bog odlučuje”, zaključi konobar fatalistički. Pokaže inspektorov gotovo popijen pelinkovac i ljubazno ponudi: “Može još jedan na račun kuće?”
“Kako ne. Kako ne...”
“Meni se čini da je povjerovao”, dobaci zadovoljno Igor Mirjani, vičući da nadglasa restoranski orkestar u isto vrijeme nekoliko kilometara istočno.
Nevjesta u bijelom na to pobjednički stisne šake, mladoženjin otac podigne palac, a svekrva vragolasto namigne. Jedino punica smrknuto reče:
“Dobro, nisi baš morao reći da sam ja umrla. Mogao si i štogod drugo izmisliti.”
“Oprostite, nisam ništa loše mislio”, ispriča joj se zet Igor pa se nagne i razdragano je cmokne u obraz, a kći je uhvati za ruku i odvuče u sredinu sale da plešu.
Potraje li ovo teško stanje, narod će se oko vjenčanja svakako dovijati. Neće dopustiti da ga epidemiološki dušmani slome. Slobodarski će ustati protiv diktature, boriti se za svoje svete tradicije ne pitajući za cijenu, ne mareći hoće li se tkogod zaraziti i umrijeti.
Jedni će tako napraviti službeni popis od dvadeset šest imena i poslati inspektora u restoran Kod Ruže, dok će njih sedamsto do osamsto, već kakav je u nas red i običaj, piti šljivovicu iz jedne boce, grliti se, zajapureni skakati, penjati na stolove i sjeći kravate u restoranu Kod Ljilje. Drugi će naprosto čekati da vlasti odu. Tetke, strine, jetrve, zaove, rođaci, prijatelji, tamburaši, župnik i fotograf krit će se u mraku u garaži do trenutka dok službeni Fiat Nastavnog zavoda za javno zdravstvo ne napusti seosko dvorište.
Kolone neokićenih auta prolazit će središtima naselja u tišini. Nitko neće ni stisnuti sirenu, ni vijati državni barjak sjedeći na prozoru, ni pucati iz kalašnjikova u nebesa, baš se ni po čemu neće vidjeti da je dvoje mladih uplovilo u bračnu luku. No, sve će opet biti jednako kad svatovi dođu na tajnu adresu. Vani će na fasadi stajati ploča za vulkanizersku radionicu, pedikerski salon ili tako nešto bezazleno, ali iza vrata će biti savršeno zvučno izolirana, većim dijelom ukopana, golema sala za vjenčanja kapaciteta pet hiljada ljudi.
Stotine konobara između dugačkih će stolova spretno nositi pladnjeve s pečenom prasetinom i krumpirima, bezbrojnim orošenim bocama vina, piva i sokova, brdima eklera, princeskrofni i šaumrola, a bend na pozornici poletno će pičiti i ustaške i četničke. Narod će se jednako veseliti, raspojasano, pohotno, hvatajući se za grudi i stražnjice, i tjelesne tekućine će prskati okolo, znoj, slina, suze kad nekoga pjesma pogodi u srce ili krv ako se rasiječe na razbijenu čašu.
Koliko god broj zaraženih rastao, ništa nas neće zaustaviti. Zanemarit ćemo ograničenja broja svatova, zaboraviti upozorenja o udaljenosti koju valja držati, o rukama koje treba prati i maskama koje treba nositi. Ništa neće zaustaviti velika vjenčanja, svi ćemo doći da budemo s dragim i bliskim svijetom, a ako se kasnije otkrije da je to bilo žarište korone, ako se tkogod razboli i poneka baba umre, Bože dragi, pa što onda? I sprovodi su također krasne prilike da se obitelj okupi.
