Jelena Popović učenica je četvrtog razreda banjalučke Gimnazije. Jelenina besjeda pod nazivom "Zemlja kakvu zaslužujem" na nedavno održanom takmičenju u Budvi nagrađena je kao jedna od najboljih.
Uz Jeleninu dozvolu objavljujemo njenu besjedu:
Oko mene neki nepoznati ljudi. Nepoznat svijet. Tuđina i stranci. Umornim rukama, bez glasa, teškim kapcima buljim u ekran svog telefona i kucam ove riječi. Vraćam se iz Beograda. Bolje rečeno, vraćam se tamo odakle svi odlaze. Vraćam se tamo odakle se niko više ne vraća. Moja zemlja već decenijama nije onakva kakva bi trebalo da bude.
Na njenom čelu više nisam ja, učenik, niti moja majka, radnik, niti moj profesor istorije, akademik, na njenom vrhu sada stoje ljudi koji nikome ne žele dobro osim sebi. Stoji neko kome je čast zalijepljena za đon cipele kojom nas satire i ugnjetava, kome je poštenje izgubljeno u bankama punim novca, neko ko ne zna za ljubav i empatiju.
Ti ljudi određuju moju sudbinu, određuju tok moje budućnosti i tu leži moj najveći strah. Sistem koji živimo ubija svaki tračak nade da će čovjeku sutra biti bolje i pretvara je u pepeo. Darvinov poredak da jači ubija slabijeg i dalje živi unutar naših granica, živi u nama. Oligarhija koja vlada čini nas njenim robovima, slugama njenih potreba.
Želeći da spasim sebe, ostavljam one kojima je život u rukama nekog koga nije briga. Ne želim da umre ona tromjesečna beba od leukemije, zbog hemoterapije čiju cijenu ne mogu ni zamisliti. Ne želim da ona baka ostane na ulici čiji su sinovi odavno u grobu, ginući za ovo parče zemlje na kojem za nju više nema mjesta. Za nju je tog dana '93 stalo vrijeme. Ne želim da moj stric, komšija ili ona žena iz kioska rade za bijednu platu, noć i dan, razmišljajući kako će prehraniti porodicu.
Ne želim da moj otac koji i dalje noćima proživljava ratnu '95, koji plaši majku i mene svojim vriscima i jaukom, pati oko svega što ga okružuje. Hoću da spava mirno znajući da se njegova zemlja pobrinula za njega i da njegovi vrisci nisu bili uzaludni. Ne želim da ona trudnica iz autobusa nema novca da kupi svojoj nerođenoj bebi ono što joj je neophodno.
Ne želim ništa jer ovo nije zemlja kakvu zaslužujem. Ja, kao mlada gimnazijalka, sa životom, željom i znanjem ne želim da dam ovoj zemlji dio sebe, jer ova zemlja ne zaslužuje mene, a ne ja nju. Ne želim plaćene diplome, kupljena radna mjesta i nepotizam. Ne želim male plate, male stipendije, a još manje penzije. Ne želim truli obrazovni sistem i zdravstvo gdje je jeftinije umrijeti nego živjeti. Ne želim prazna sela, kuće koje usamljene zjape, stanovništvo koje odlazi.
Mnogo je mojih ,,ne želim", ali nijedno od njih nije dovoljno jako da promijeni život koji živimo na bolje. Ali postoji samo jedna stvar koju želim, a to je da moja država cijeni mlade ljude poput mene, ljude kojima odiše patriotski duh i nada za svjetlom na kraju ovog lavirinta iz kojeg ne možemo izaći. Želim da ove moje riječi neko nekada čuje i da postavi sebi pitanje gdje to živimo. Da li će nas zaista sunce tuđeg neba grijati bolje nego naše?
Da li nam je to Šantić dao pogrešno obećanje? Koliko još vremena treba da prođe da odu crni oblaci i da nas naše sunce zagrije? Ne znamo. A već dugo čekamo. Gorak je ukus u ustima svih nas koji bespomoćno gledamo kako jedan narod koji se kroz istoriju borio protiv mnogo većih sila, propada od nekolicine sebičnih ljudi.
Pišući ovu besjedu, znam samo jedno: onaj ko zadnji izađe, neka ugasi svjetlo, jer lavirintu kraja nema, a mi ćemo svoj početak naći van granica ovog mraka.
Sada shvatam razlog svog vraćanja: vraćam se samo da bih opet otišla!
