Laura, rođena Luna,
bila je nastarija sestra i znamenita jugoslovenska feministkinja,
književnica i prevoditeljica. Njena rukopisna građa sačinjena od eseja,
dramskih tekstova, slika o običajima i zbirki, kulturno je blago ovog
podneblja. Gotovo cijelog života sakupljala je veliki broj starošpanskih
romansi, koje se početkom 20. vijeka nisu više mogle čuti u Španiji,
ali su pjevane i govorene u Bosni. Njena studija La Mujer Sefardi de
Bosna (Sefardske žene u Bosni) prva je na svijetu kulturografska i
etnografska knjiga o sefardskoj ženi. Prekretnica u njenom socijalnom
angažmanu bio je članak "Južnoslavenska žena u politici" ("Die
Südslawische Frau in der Politik"), objavljen 1916 godine u
bosanskohercegovačkim novinama koje su štampane na njemačkom jeziku,
"Bosnische Post", gdje je Jelica Bernadzikowska Belović jedno poglavlje
posvetila sefardskoj ženi u Bosni i Hercegovini. Sestre Levi zajedno su držale i otmjeni salon šešira „Chapeau Chic
Parisien“ koji se nalazio odmah prekoputa hotela Evrope i predstavljao
prvi izraz ženskog poduzetništva u ovim krajevima, a o kojem danas,
blizu stotinu godina kasnije, nevladine organizacije drže okrugle
stolove i simpozije, tobože nas podučavajući da i žene moraju biti
pokretači društvenog razvoja. Mozak salona bila je mirna i staložena Nina – peta sestra Levi, koja
je sahranjena u Zagrebu, to dražesno obiteljsko čangrizalo, kako su je
sestre nazivale. I dok aleje u ovom gradu nose imena opskurnih supruga zatvorskih drugova
pojedinih „očeva nacija“, ja se i dalje nadam da će doći trenutak kada
ću zastati u nekoj kaldrmom popločenoj ulici te ugledati tablu na kojoj
piše Ul. Sestara Levi. Nadam se da će i jednog dana djeca pohađati OŠ
Sestara Levi, budući da su upravo one donirale svoje skromno zemljište
kako bi OŠ Saburina na Vratniku uzgajala nove generacije grada koji ih
je zaboravio.
Ugled i popularnost je stekla i pozorišnim komadima koje je pisala na
ladinu - jeziku sefardskih Jevreja. Na samom početku Drugog svjetskog
rata i Holokausta, 1941 godine, oba su joj sina ustaše odvele u
koncentracijski logor Jasenovac. Slomljena tugom i brigom, Laura se
razboljela i umrla skrivena u sarajevskoj bolnici katoličkih sestara
milosrdnica 1942 godine. Nije znala da su joj sinove ustaše ubile već na
putu prema Jasenovcu. Sahranjena je na jevrejskom groblju u Sarajevu
bez nadgrobnog spomenika, zaboravljena, gdje i danas počiva.
Rifka, od milja zvana Riki, bila je prva sarajevska
profesionalna balerina, ali i prva sefardska balerina i primabalerina
Narodnog pozorišta u Beogradu. Još od malih nogu Rifka je pokazivala
svoj talent za ples. Zajedno uz pratnju sestre Klare na gitari 1919.
godine Riki je izvela kraći komad svoje najstarije sestre Laure pod
nazivom Spremanje za pehas. Tom prilikom primijećena je od strane
članova kulturnog jevrejskog društva Benevolencija, pa postaje njihov
član i nastupa na priredbama i proslavama. Ubrzo, zahvaljujući Rikičinom
trudu i talentu Benevolencija je šalje na baletsku školu u Zagrebu na
usavršavanje. Prvi nastup u Sarajevu kao članica društva imala je 1920.
godine. Školovanje je nastavila kod Karla Rejmonda u Beču, gdje je provela tri godine. Nakon povratka sa usavršavanja Riki dobija angažman u Narodnom pozorištu u Beogradu.
U periodu od 1923. do 1927. bila je igračica baleta u pozorištu, a od
sezone 1926/7. postaje solo balerina. Važila je za najtalentovaniju
jugoslovenku balerinu za stilizovanu grotesku, ali i za balerinu sa
najboljim tjelesnim proporcijama. Narodno pozoriše je 1932. godine šalje
u Pariz na usavršavanje. Tamo je uzimala časove klasičnog ruskog baleta
profesora Nikolaja Legata, nekadašnjeg prvaka ruskog carskog baleta, i gospođe Nižinski.
Zajedno sa članovima Narodnog pozorišta nastupala je u Francuskoj,
Grčkoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Njemačkoj i Španiji. Na vrhuncu
karijere bila je od 1931. do 1934, i tada je važila za miljenicu
beogradske baletske publike i po mnogima bila je najljepša Jugoslovenka.
Riki je tokom godina karijere odigrala veliki broj karakternih i solo
minijatura, među kojima su: Sladoled u Labudovom jezeru, Kanarinka i
Bijela mačka u Začaranoj ljepotici, Ljubimče dvora i Arapka u Rajmondi,
Beba u Vili lutaka, Pajac i Strijelica u Kopeliji, Mor u Don Kihotu i
druge. Rano ujutru šestog aprila 1941. Nijemci su bombadovali Beograd, a
Riki uspijeva da pobjegne iz prijestolnice izbjegavši jedan od tri
napada. Zahvaljujući prijateljima krila se u selu Grbavče kod Ljiga pod
imenom Milica Marušić. Nakon rata ponovo se vraća u
Narodno pozorište, ali ovoga puta kao kostimograf. Umrla je i sahranjena
je 1968. godine u New Yorku, u koji je 1957. otišla zbog operacije
kuka, uz epitaf „Sanjam Sarajevo“.
Klara je bila vrsna muzičarka. Svirala je špansku
gitaru i saz, često prativši Rifku u njenim ranim nastupima po
sarajevskim sijelima, igrankama i zabavama. Predanja kažu da je zvuk
stare Španije odzvanjao vratničkim avlijama i bašćama kada god bi ona
njima šetala. Udala se za izvjesnog Splićanina iz porodice Dvorniković i
takođe svoj životni put okončala u Nju Jorku, daleko od svog Vratnika.
Blanki, koja je važila za jednu od najnačitanijih Sarajki, udala se za prijeratnog sarajevskog industrijalca Metodija Kuića,
koji će, iako simpatizer i finansijer Narodnooslobodilačkog pokreta,
proći poslijeratne komunističke kazamate kao narodni neprijatelj. U
Beogradu je rodila kćerku Gordanu koja će postati
nagrađivana književnica najpoznatija po epholanom djelu „Cvat lipe na
Balkanu“ u kojem je opjevala svoju majku i tetke. Taj kultni roman je
kasnije ekranizovan.
Nakon Sedam sekretara SKOJ-a i Desete brdske, Pet sestara je iskonsko
utjelovljenje onoga što bi trebali prigrliti. Ne zbog njih, nego zbog
nas.